Arheološka baština
Etnografski vremenoplov
Pismo kao baština
Glazbena baština
Graditeljska baština
Industrijska i tehnička
baština

Književna riječ
Likovna baština



Ranko Starac
ARHEOLOŠKA BAŠTINA


Od kremenih sjekira do gromovnika Peruna

Područje je bilo naseljeno malobrojnim nomadskim lovačko-sakupljačkim skupinama još tijekom kasnog paleolitika, odnosno krajem posljednjeg ledenoga doba. U ovom razdoblju izrazito hladne klime i arktičkog okoliša razina mora bila je znatno niža pa je sjeverni dio Jadrana završavao obalom na liniji Zadar – Ancona. Od sjevernih vjetrova zaklonjene polupećine ili vrtače bile su zaklonište ljudima koji su uz obale brojnih potoka što su protjecali tundrom između današnjih kvarnerskih otoka radili zamke te lovili ribu i divljač. Spominjemo najznačajnija tadašnja staništa – vrtaču Jami na sredi te Velu spilju na Osoršćici. Nakon oledbe nastupilo je toplije klimatsko razdoblje pa je u relativno kratkom vremenu porasla morska razina, čime je stvoren krajobraz sličan današnjem. S nadiranjem mora lovna divljač povlačila se u brdovito planinsko zaleđe, i nomadske skupine mezolitičkog kulturnog razdoblja sklanjaju se u brojne pećine obronaka Učke, Čićarije, Kastavštine, ali i Gorskoga kotara.

Tijekom šestog tisućljeća prije Krista do obala kvarnerskih otoka s jugoistoka Sredozemlja pristižu nositelji tzv. impresso kulturne skupine, koji počinju izrađivati posude od pečene gline. Ova mediteranska populacija uglavnom se bavi sakupljanjem bilja, lovom i ribarstvom, a uz izradu keramike počinju se koristiti i glačana kamena oruđa. Tijekom ovog razdoblja već su pripitomljene ovce, koze, goveda i svinje, a pas je redoviti čuvar naselja. Neolitizacija sjevernog dijela Hrvatskoga primorja dovršava se tijekom četvrtog tisućljeća prije Krista. Najstarije za sada poznato otvoreno naselje, utemeljeno tijekom mlađeg neolitika, nalazi se na jugozapadnom obronku najvišeg dijela brijega Solin iznad uvale Martinšćica. Tijekom trećeg tisućljeća prije Krista, odnosno bakrenoga doba, u više seobenih valova biva potisnuta i asimilirana staromediteranska populacija, a naš kraj osvaja novo stanovništvo, pristiglo s istoka Europe, indoeuropskoga podrijetla, ratničko-stočarskih osobitosti. Oko 2400. god. prije Krista započinje rano brončano doba. Pridošlice zauzimaju ključne strateške točke u prostoru, započinje dugotrajna izgradnja utvrđenih visinskih naselja - gradina. Brončanodobno stanovništvo uspostavlja široke veze sa susjednim regijama, započinje razmjena dobara i trgovanje predmetima od nove slitine bakra i kositra - bronce. Ovo razdoblje nazivamo i protoilirskim budući da su velik dio civilizacijskih i duhovnih tekovina naslijedile u posljednjem tisućljeću razne ilirske skupine. Tijekom brončanog doba viđeniji članovi društva ukapaju svoje umrle u kamene sanduke, prekrivene velikim kružnim gomilama zemlje i kamena. Pojedini nalazi nakita i skupocjenijeg oružja te početak korištenja jantarne smole sugeriraju nam početke društvenog raslojavanja. Krajem brončanoga doba, između 13. i 9. stoljeća prije Krista, nastupilo je burno razdoblje intezivnih nemira i pomicanja naroda. Na sjevernojadransko područje pristižu nove ratničke skupine ljudi, podrijetlom iz predalpskoga područja i zapadne Panonije. Tijekom desetog i devetog stoljeća dovršen je proces stapanja pridošlica i staroga stanovništva te je, ovisno o zastupljenosti i snazi doseljenika te lokalnim posebnostima, došlo do stvaranja triju posebnih, ali i srodnih narodnih skupina koje su obitavale na sjevernom Jadranu do rimske okupacije. Bili su to Histri, Liburni i Japodi. Najbliže veze i intezivne odnose, češće trgovačke, a katkad i ratoborne, zbog granica pašnjaka i pristupa vodi imali su Liburni i Japodi. Liburni su tijekom posljednjih stoljeća prije Krista iz svojih protourbanih uporišta i priobalnih luka Osora, Krka, Raba, Omišlja ili Bakra postupno potiskivali Japode prema zaleđu. Na području zaleđa grada Rijeke, području Vinodola, okolici Senja i Jurjeva, stvorena je liburnsko-japodska kulturološka mješavina. Zbog posljedica ekspanzije keltskih plemena, koja su zauzela predalpska područja, inteziviraju se ljudski i trgovački kontakti sa zaleđem pa sjevernojadranska naselja na moru, kao i ona u zaleđu (Kastav, Grobnik, Grižane), sudjeluju u transeuropskoj trgovini između helensko - etruščanske civilizacije i velikih srednjoeuropskih središta.

Tijekom drugoga i prvoga stoljeća prije Krista Rimljani postaju najjačom silom na Jadranu i presudno utječu na postupan proces romanizacije autohtonog pučanstva. Prema epigrafičkim spomenicima znamo da je tijekom prvoga stoljeća prije Krista bio vrlo intezivan proces kolonizacije italskih doseljenika, posebice s područja Padske nizine i Veneta. Italici prije formiranja Carstva zauzimaju istaknute funkcije u javnom životu Osora (Apsoros), grada Krka, (Curicum), Belog (Caput Insulae), ili Rijeke (Tarsatica). Kvarnersko područje pripada sjevernozapadnom dijelu provincije Dalmacije. Antička urbanizacija ogleda se u izgradnji novih sadržaja unutar autohtonih naselja pa se grade novi trgovi, obnavljaju ulice, uvode sustavi vodovoda i kanalizacije, grade se hramovi, javna kupališta, uobličuju se nekropole. Formiraju se posve nova naselja, uz značajne kopnene ili pomorske komunikacije, poput Tarsatike, Ad Turresa (Crikvenice), Selca, Fulfinuma podno današnjeg Omišlja.

Tijekom kasne antike odnosno u četvrtom stoljeću obnavljaju se ceste između Italije i Dalmacije, ali i smjerovi koji prolaze Hrvatskim primorjem. Stvara se organizacijski i obrambeni sustav regije čija je glavna zadaća obrana od nadirućih barbara s istoka. Središte nove regije postaje Tarsatika (današnji Stari grad u Rijeci), gdje se na mjestu ranoantičkog priobalnog trgovišta gradi moćan logor za prihvat vojnika, upravna zgrada zapovjedništva, proširuju se terme.

Nakon vizigotske seobe, tijekom petoga stoljeća nastupa razdoblje postupne obnove, koje je obilježeno vlašću kraljevstva Ostrogota sa sjedištem u Ravenni. Vrijeme je to osnivanja biskupija i izgradnje monumentalnih kršćanskih crkava urešenih mramornim namještajem i podnim mozaicima. Nakon završetka gotsko-bizantskoga rata, obnovljeno Carstvo pod Justinijanovom vlašću gradi čitav niz utvrda i obnavlja kršćanska središta. Ova kratkotrajna kulturna i ekonomska "renesansa" prekinuta je prvim valovima avaro-slavenskih seoba, koje su zahvatile našu regiju oko 600. godine. Nastupilo je višestoljetno razdoblje previranja, borbe za goli opstanak preživjelih urbanih središta na kvarnerskim otocima, ali i potpunih etničkih promjena u zaleđu. Krajem osmog i početkom devetog stoljeća, zajedno s uspostavom političke prevlasti carstva Karla Velikog, u primorju se trajno naseljavaju Hrvati. Hrvatski rodovi ubrzo se preseljavaju na otoke u vlasti Bizantskoga Carstva, posebice na otok Krk i Cres. Tijekom devetog i desetog stoljeća dovršava se proces kristijanizacije Hrvata na otocima, na kojima su kontinuirano djelovala biskupska središta. Na području priobalja, posebice Vinodola, Hrvati se sporije pokrštavaju te zadržavaju svoj vojno-rodovski ustroj sve do punog zamaha feudalizacije, početkom 12. stoljeća stvaranjem Hrvatsko - Ugarskoga Kraljevstva.


Gradina je najčešće naziv za suhozidnim kamenim bedemima omeđena prapovijesna naselja, izgrađena na lakše branjivim uzvišenjima ili vrhovima brda odakle se pruža mogućnost nadzora šire okolice i vizualne komunikacije između pojedinih lokaliteta. Ovisno o veličini, izgledu i dijalektološkim posebnostima, postoji niz inačica naziva Gradina, npr. Gradac, Grac, Gračišće. Na otoku Krku, gdje je do 19. stoljeća bio u uporabi i retoromanski "veljotski" dijalekt, postoje za istovrsne lokalitete nazivi romanskog podrijetla, npr. Kaslir, Kostrij ili Kastril. Gradinama puk naziva i ruševine srednjovjekovnih utvrda, odnosno kaštela, poput Gradine Drivenik, Gradine Grižane, Gradine Ledenice ili Gradine Trsat.

Gomila je naziv koji se vrlo često koristi za arheološki lokalitet, u značenju kružnog nabacanog kamenog ili zemljanog humka. One mogu nastajati prigodom stoljetnog krčenja krškog tla i slaganja prikupljenog ili odlomljenog kamena uz međe čestica, što nazivamo gromačom, ili slaganjem kamena u stožaste nakupine, visine do nekoliko metara. Vrlo često gomile su kameni grobni humci, promjera od nekoliko metara, pa sve do više desetaka metara, koji pod svojim plaštom skrivaju prapovijesne grobove iz razdoblja bakrenoga doba, najčešće iz brončanoga, a rjeđe iz željeznoga doba. Često ih nalazimo na dominantnim položajima i vrhuncima brda, kao i na neplodnim krševitim pašnjacima i vjetrom šibanim visoravnima, kao i na uzvisinama povrh obradivih kraških polja.


Hum je naziv za vrh brijega ili uzvisine pa se pod njim često krije arheološki lokalitet iz prapovijesnoga ili ranosrednjovjekovnoga doba. Postoje različite inačice ovog naziva, pod kojima se kriju arheološki lokaliteti, npr. Humac, Hlam, Helm, Halm, Halmac.


Grobišće na području Hrvatskoga primorja označava napuštenu česticu ili ledinu na kojoj je nekada bilo groblje. Poznato je grobišće nedaleko Grada Grobnika, s tragovima nekropole iz željeznoga doba, ranoantičkoga razdoblja te ranoga srednjeg vijeka. Starohrvatska, odnosno ranosrednjovjekovna groblja širom vinodolske kotline često nose taj naziv.


Mirine je naziv romanskog podrijetla (s inačicama Merine, Merišća ili Mire) a označava ruševne zidove, odnosno zidine razrušenih objekata, u nas najčešće građevina iz antičkoga ili kasnoantičkoga razdoblja.


Liburnijski limes je sustav bedema, nadzornih promatračnica i kula, zapravo skup obrambenih objekata kojima je kasnorimska država pokušala obraniti i zaštititi istočne granice Italije od provala barbara s istoka. Rimsko Carstvo taj sustav utvrđenja i zatvarača nad komunikacijskim smjerovima na našem području gradi tijekom 4. stoljeća. Središnji vojni logor s upravno-zapovjednim središtem bio je izgrađen na mjestu priobalnog naselja Tarsatica (Stari grad u središtu Rijeke). Iz Tarsatike je tekao zid (limes) s raspoređenim promatračnicama i kulama preko Kozale i Velog Vrha prema Donjem Jelenju. Drugi zid izgrađen je na krševitim vrhuncima povrh Obruča (gornjega toka Rječine), odakle je vijugao udolinom u zaleđu Studene te se uzdizao u planinsko zaleđe, prema Željeznim vratima. Sljedeći ogranak limesa čini i danas granicu između Slovenije i Hrvatske i zatvara kotlinu između Prezida i Babnog polja. Limes je prostorno najveći, nažalost nedovoljno dostupan graditeljski spomenik kasnoantičkoga doba u našoj županiji, a konzervirane su i dostupne kraće dionice na području grada Rijeke (Kalvarija), Studene (Za Presikom i Vranjeno) i Prezida.


Ranokršćanska bazilika ima za obrazac arhitektonski oblik bazilike kao javne građevine korištene u urbanoj rimskoj arhitekturi. Na kvarnerskom području tijekom 5., a posebice 6. stoljeća bilo je izgrađeno više monumentalnih crkvenih građevina, nastalih prema prototipovima koje su gradili orijentalni arhitekti na području milanske i akvilejske dijeceze. Graditeljska iskustva i arhitektonski modeli crkava spomenutih biskupija potom su uz određene lokalne specifičnosti preslikani u našim krajevima. U osnovi, bazilika jest izdužena pravokutna građevina, s trobrodnim unutarnjim rasporedom, tako da je srednja lađa, oslonjena na stupovlje, izdignuta povrh pobočnih lađa. Bazilike stoga karakterizira raskošna osvijetljenost, suprotno ranosrednjovjekovnim ostvarenjima. One mogu imati ravno začelje, u koje su iznutra prislonjene konhe svetišta (npr. sv. Nikola u Mirama kod Baške), ili mogu imati istaknutu polukružnu apsidu (Sv. Ivan u Rabu, Sv. Marija u Osoru). Tijekom 5. stoljeća afirmiraju se bazilike koje u tlocrtu imaju oblik latinskoga križa, poput bazilike u Mirinama kod Omišlja ili bazilike podno Sv. Marka u Baški. Češće se grade pseudobazilike, jednobrodne crkve s istaknutom opisanom apsidom i transeptom, koje uz bočne zidove imaju prislonjene pomoćne prostorije ili su uklopljene u neki samostanski kompleks (npr. crkva sv. Martina na Cresu, crkva u Cickinima iznad Malinske, crkva sv. Petra u Kanajtu kod Punta, sv. Lucije u Jurandvoru itd).


Zakopano grčko blago tema je različitih inačica narodnih predaja, koje upućuju na velik dio arheoloških lokaliteta. Legende o zakopanom zlatu, spremljenom u lonac, ili zašivenom u trbuh koze ili teleta, raširene su Kvarnerom. Ponekad je blago zakopano u nekoj pećini ili ispod velikog kamena (na obroncima Učke), a čuva ga vila ili malik. Na našim otocima i priobalju Grci su sinonim za starosjedioce na području Bizantskoga Carstva, koje su zatekli Hrvati u vrijeme naseljavanja. Dio starosjedilačkog pučanstva je izbjegao iz svojih naselja, preostao je velik broj ruševina, najčešće nastalih tijekom razdoblja rimske vladavine, koje su raspaljivale maštu pridošlih Hrvata. Tijekom kasnijih stoljeća razvijenog srednjeg vijeka naši ljudi su plovili širom Mediterana i iznova upoznavali suvremene Grke pa su starim predajama dodavani novi elementi, o grčkim pomorcima iz Patrasa koji su se vraćali s nekakvim starim kartama na pojedine lokalitete i tražili blago te ga odnosili u svoje luke.


Glačane kamene sjekire, udarači i klinovi izrađivani su od vrlo tvrdih eruptivnih vrsta kamena, kakvih nema na vapnenačkim liticama našeg kraja. Stoga su ove alatke, korištene u razdoblju mlađega kamenoga i bakrenoga doba, nabavljane razmjenom iz udaljenih krajeva te su u predmetalnim razdobljima prapovijesti služile kao novac. Velik dio kamenih sjekira i sječiva pronađenih na kvarnerskom području (posebice na otoku Krku) pronađen je u starim kamenim kućama ili pastirskim nastambama. Prema praslavenskim vjerovanjima, zadržanim u pučkim običajima do nedavna, ugradnja kremene ili eruptivne sjekire u prag, dovratnik ili nadvratnik ulaza u kuću ili pastirski stan, zaštita je od udara groma odnosno požara. U čakavskome narječju kamene sjekire nazivane su strili ili šajete, čime je pojašnjena veza između iskrenja izazvanog međusobnim udaranjem tvrdog kamena s munjama i gromovima, pojavnim atributima starohrvatskoga boga, gromovnika Peruna.


Ranobizantske utvrde javljaju se polovinom šestog stoljeća nakon Krista, kada je nad kvarnerskim priobaljem uspostavljena čvrsta vlast sposobnog bizantskoga cara Justinijana. Nakon završetka ratova s dotadašnjim vladarima priobalja, kraljevstvom Ostrogota, Justinijan stvara snažnu flotu koja gospodari Jadranom. Plovne putove i nesigurne rute unutar naših brojnih otoka i uvala osigurava izgradnjom velikog broja nadzornih postaja, promatračnica, kula i većih utvrda. Uz ove utvrde razvijaju se civilna naselja te obnavljaju ili grade crkve. U Riječkom zaljevu, u tjesnacu između kopna i otoka Krka, na otočiću Sveti Marko uzdižu se ruševine tada podignute utvrde, zvane Almis. Uzduž istočne obale otoka Krka spomenimo veće tragove utvrda na Zidinama kod Šila ili Velom gradu na Glavini, kao i veliku utvrdu podignutu nad civilnim naseljem u Maloj luci, zvanu Korintija. Niz utvrda nastavlja se i na Rabu, poput Kašteline i svetog Kuzme. U ranobizantskom razdoblju iznova se obnavljaju utvrde i starih gradova Krka i Osora, a na malom otočiću Palacol južnije od otoka Lošinja tada nastaje impozantna utvrda.


Narod Liburna gospodario je kvarnerskim područjem početkom posljednjeg tisućljeća prije Krista. U vrijeme rimske okupacije Liburni su obitavali na uskom priobalnom pojasu sjevernog Hrvatskoga primorja, između rijeke Raše u istočnoj Istri i Krke u Dalmaciji, te na svim kvarnerskim otocima. Liburni su prvi povijesno poznati narod koji je obitavao u tom kraju, spominju ih grčki pisci već 734. godine prije Krista. Zbog pritisaka grčkih kolonista Liburni se postupno preseljavaju u posljednjim stoljećima prije Krista i na dio priobalja Hrvatskoga primorja kojim su ranije gospodarili Japodi, pa se stvorila zanimljiva kultura miješanih karakteristika. Liburni su bili trgovački i pomorski narod, a u zaleđu Rijeke u posljednjim stoljećima prije Krista oni uspostavljaju trgovačke veze s plemenima u predalpskom području.


Liburnski cipus je specifičan oblik kamenog nadgrobnog spomenika kojim se obiljažavaju grobovi liburnskih starosjedilaca u već romaniziranom okružju prvog stoljeća nakon Krista. Cipusi imaju falusoidan oblik, najčešće valjkasti, katkad stožasti torzo, sa zaobljenom glavicom, na čijem vrhu ponekad je isklesan prikaz borove šišarke. Na Kvarneru su poznati nalazi cipusa na otocima Krku i Rabu.


Rod Kurikta gospodario je središnjim dijelom otoka Krka, s upravnim središtem u današnjem gradu Krku. Krk je osnovan prije tri tisuće godina, kao priobalno naselje omeđeno suhozidnim bedemom. U vrijeme građanskoga rata između vojski Gneja Pompeja i Julija Cezara, koji se 49. godine prije Krista dijelom vodio upravo u vodama oko otoka Krka, Krčani, tada Cezarovi saveznici, obnavljaju prastare gradske zidine. Dijelovi tada načinjenih bedema i danas se mogu vidjeti. Tijekom rimske vladavine Krk se nazivao Curicum, no u stoljećima ranog srednjega vijeka taj naziv se širi na čitav otok, koga su u prapovijesti naseljavali još i rodovi Fertinata na sjeveru (s upravnim središtem Fulfinumom). Sam grad Krk počinje se nazivati Vecla, odnosno Stari Grad, pa je među Krčanima i danas uobičajen naziv za grad Krk Veja.


Jantarski put pojavio se tragom činjenice da je Kvarnerski zaljev, uz Tršćanski, najdublje zariven kutak Mediterana u europskom kopnu. Ova jednostavna zemljopisna činjenica bila je osnovom pružanja svih prapovijesnih (kao i suvremenih) komunikacijskih smjerova između Baltika, Srednje Europe i predalpskoga područja, s jadranskim bazenom kao plovnim smjerom prema velikim civilizacijama jugoistočnog Sredozemlja. Tijekom posljednjeg tisućljeća prije Krista, pa i tijekom rimske dominacije, narodi koji su obitavali uz Jadran, kao i narodi na Apeninskom poluotoku, posebno su cijenili naoko neuglednu narančasto-smeđu smolu elektron, koju mi nazivamo jantar, koja se vadila u tresetištima uz hladno Baltičko more. Čitav niz naroda smještenih uz spomenute transalpske komunikacije dugovao je svoj civilizacijski napredak trgovini jantarom i solju. Neobrađeni jantar pristizao je do majstorskih radionica na etruščanskom prostoru. Etruščani su oblikovani jantarni nakit, uz ostale nakitne i ukrasne predmete vraćali istim komunikacijskim smjerovima k srednjoj Europi. Posrednici u toj višestoljetnoj razmjeni (ometenoj kraće vrijeme zbog Keltske ekspanzije) bili su i prastanovnici našeg kraja, plemena Liburna i Japoda. Stoga helenski pisci i kvarnerske otoke nazivaju Elektrides (Jantarni otoci), no jantarnih predmeta ima u grobovima ne samo Krka i Osora, već i prapovijesnih središta u zaleđu grada Rijeke, Kastvu i Grobniku. Vrijednost jantara bila je vezana uz vjerovanje u njegovu iscjeliteljsku i zaštitnu moć.


Prvi spomen hrastove bačve vezan je uz višemjesečnu pomorsku blokadu otoka Krka 49. godine prije Krista, u kojoj su sudjelovale vojske sukobljenih vođa Pompeja i Cezara. Zbog nestašice hrane Cezarove snage bile su prisiljene na proboj i bijeg prema kopnu. U morskom tjesnacu između Jadranova, rta Bejavca i otočića Sveti Marko odigrala se bitka zanimljiva i zbog uzgrednog spomena drvenih posuda - bačava za držanje vina. Cezarovi vojnici, mahom neplivači (novačeni sjevernoitalski Opitergini), načinili su improvizirane splavi, a zbog nedostatka drva koristili su dužice rastavljenih bačava. Prema tome, tada su stanovnici Kvarnera već bili upoznati s mogućnošću prijevoza i čuvanja vina u hrastovim bačvama, a ne samo u uobičajenoj ambalaži antičkoga svijeta – keramičkim amforama.

Tarsatica je antičko naselje čiji se tragovi nalaze u središtu grada Rijeke, Starome gradu. Korijene naselja treba tražiti na brijegu iznad naselja Pulac, na kome su ostatci prapovijesnog Gradišća. Tijekom posljednjih nekoliko stoljeća prije Krista naselje se spušta na mali brežuljak blizu mora (između Ciottine ulice i Ulice Pomerio). S uspostavom rimske vlasti autohtona liburnska zajednica prima nove italske doseljenike, a naselje, koje dobiva status municipija, proteže se prema jugoistoku, do ušća Rječine (u liburnskih starosjedilaca zvane Tarsa). Uz središnju gradsku ulicu (današnja Užarska) nižu se javni i stambeni objekti. Monumentalnije građevine postojale su na mjestu samostanske crkve sv. Jeronima te zborne crkve sv. Marije. Na pristupnim komunikacijama postojale su nekropole, jedna uz današnju Ciottinu ulicu, na području Riječkoga nebodera i kapucinskoga samostana te Brajde, a druga je ležala istočnije od grada, uz današnju Strossmayerovu ulicu. Tijekom druge polovine četvrtog stoljeća, staro priobalno naselje se proširuje i omeđuje novim, vrlo čvrstim sustavom dvostrukih bedema i nizom kula. Tarsatika postaje vojnički značajno utvrđenje u koje se smješta posada koja gradi i opslužuje sustav bedema i utvrda – limes, tada nazivan Claustra Alpium Iuliarium (Alpska klauzura). Tada dolazi do značajnog proširenja gradskog kupališta – termi, nad kojima s pobjedom kršćanstva niče do šestog stoljeća monumentalni ranokršćanski sakralni kompleks, s podovima urešenim kvalitetnim mozaicima. Srednjovjekovna zborna crkva nastala je pregradnjom ruševina starokršćanske bazilike. Na zapadnom prilazu gradu, kod Barčićeve ulice, postojala je mozaičnim podovima urešena cemeterijalna crkva sv. Andrije, a ranokršćanskog je ishodišta mogla biti i crkva sv. Lovre na Sušaku. Grad je više puta stradavao u potresima i seobama naroda, a kao malo priobalno naselje posljednji put se spominje 799. godine, kada su njegovi žitelji uz cestu kod svetog Lovre ubili iz zasjede furlanskog vojskovođu, margrofa Erika. Sljedeće je godine u osvetničkom pohodu Tarsatika spaljena, a preživjeli stanovnici se preseljavaju na zaštićeniji brijeg na kome osnivaju naselje Trsat.


Volcera (čitaj Bolkera) stari je, predrimski naziv mjesta prema kojemu je dobio ime drevni gradić Bakar u dnu Bakarskoga zaljeva. Najnovija arheološka istraživanja potvrdila su predrimsku osnovu naselja, utemeljenog još u drugom tisućljeću prije Krista. Liburnsko naselje bilo je stisnuto na kamenitom brežuljku, iznad mora na mjestu gdje se danas nalazi Gornji grad sa župnom crkvom i kaštelom. Tijekom postupne romanizacije naselje se spušta do mora i zauzima površinu današnjeg Primorja. Tijekom sutona antike i ranobizantskoga razdoblja, stanovnici se preseljavaju iznova na brežuljak, gdje unutar perimetra prapovijesne gradine grade novo, srednjovjekovno naselje, koje arapski putopisac Edrisi u 11. st. naziva Bkri, otuda tal. Buccari, hrv. Bakar.


Ad Turres je bila antička postaja smještena na pola puta između Rijeke i Senja, uz ušće rječice Dubračine. Njezini tragovi nalaze se ispod kompleksa nogometnih igrališta. U ovom naselju tijekom prvog stoljeća nakon Krista djelovala je u našem kraju jedina za sada poznata ciglana, odnosno radionica za proizvodnju opeka, keramičkog posuđa i amfora, u vlasništvu Seksta Metilija Maksima. Tijekom kasne antike na rtu južnije od ušća Dubračine (u antici zvanoj rijeka Oeneus) bila je izgrađena manja utvrda, nad čijim ruševinama je u srednjem vijeku nastala crkvica sv. Marije, po kojoj je Crikvenica dobila ime. Ruševine utvrde početkom 15. stoljeća dobivaju pavlini, koji uređuju cijeli kompleks i pretvaraju ga u samostan. Potomci stanovnika Turresa (u značenju toranj, utvrda) tijekom seoba naroda preseljavaju se na lakše branjivi položaj na brijegu, srednjovjekovni Kotor.


Apsorus je antičko ime drevnoga gradića Osora, smještenog na jugozapadnom dijelu otoka Cresa, uz prevlaku koja je do prokopa kanala spajala otoke Cres i Lošinj. Osor je bio važno liburnsko uporište, o čemu svjedoče bogati nalazi iz nekropola a, poput Krka, bio je opsan čvrstim bedemima već tijekom drugog i prvog stoljeća prije Krista. Ime Osora tumači se legendarnom prisutnošću junaka Apsyrta, Medejina brata, likova iz poznatoga starogrčkog mita o Argonautima. Tijekom antike Osor je bio značajan grad i luka, pomorsko uporište na istočnojadranskoj plovidbenoj ruti. U šestom stoljeću postao je sjedište biskupije, o čemu nam svjedoče i arheološki ostatci ranokršćanske bazilike i krstionice podno crkve sv. Marije.


Fulfinum je rimski grad čije se ruševine kriju jugozapadno od gradića Omišlja, uz uvalu Sepen. Ishodište Fulfinuma čini prostrano liburnsko gradinsko naselje na dominantnom brijegu iznad Omišaljskog zaljeva, na kome je kasnije podignut grad Omišalj. Tijekom prve polovine prvog stoljeća nedaleko starog naselja, uz zaštićenu uvalu, rimski kolonisti, mahom isluženi vojnici, podižu novi grad s pravokutnom mrežom ulica i svim potrebnim javnim građevinama te vodovodom, obnovljenim za vladavine cara Domicijana. Tijekom petog stoljeća blizu nekropole na zapadnom rubu grada podignuta je velebna ranokršćanska bazilika, koju je narod nazivao Mirine. Početkom srednjega vijeka novodoseljeni Hrvati osnivaju svoje naselje (Omišalj) na sigurnijem i zdravijem lokalitetu stare liburnske gradine, a crkva na Mirinama postaje dio benediktinskoga samostanskog kompleksa.


Arba
, grad Rab, urbano je središte otoka Raba.
Na osnovi liburnskog naselja tijekom drugog i prvog stoljeća tu je postupno oblikovan antički grad, s pravilnim tlocrtom ulica, bedemima i monumentalnim javnim građevinama. Tijekom vladavine prvog cara, Oktavijana Augusta, dobiva naziv Felix Arba (Sretni Rab).
Rab je u kasnoj antici postao sjedište biskupije, a svojom monumentalnošću se posebno ističe tada građena crkva sv. Ivana.






TURISTIČKA ZAJEDNICA KVARNERA
51410 Opatija, Nikole Tesle 2, tel: +385/51/272-988, fax: +385/51/272-909
http://www.kvarner.hr, e-mail:kvarner@kvarner.hr


Hrvatska