Arheološka baština
Etnografski vremenoplov
Pismo kao baština
Glazbena baština
Graditeljska baština
Industrijska i tehnička
baština

Književna riječ
Likovna baština



 
Velid Đekić
KNJIŽEVNA RIJEČ

Kvarnerska čitanka

Zaputiti se u šumu podno gore Učke može značiti krenuti u susret uzbudljivu događaju, možda i pravoj avanturi. Ne zato što bi se u šumskom gustišu bilo teško orijentirati (mudar hodač slijedi postojeće staze), već zato što iznenađenje zna čekati pritajeno u zelenilu. Njegovo ime je - Malik. On je patuljak osobenjak koji s prolaznicima voli zbijati šale, pravi šumski vražićak. Misli li tkogod kako iznenađenja te vrste nema usmjeri li se korak podalje od Učke, u šumu Gorskoga kotara, neka zna da je istina drukčija. Gorski je kotar domaja Petra Klepca. Tko je pak taj? Klepca se ne može previdjeti u kakvu žbunu. On je goranski div, grdosija koja lomi stabla poput čačkalica i kamen stišće takvom snagom da iz njega curi voda. Njega se i čuje i vidi na daleko.

Patuljci i divovi? Postoji li uistinu zemlja u kojoj takvi još uvijek hodaju? Onomu tko se zaputio kvarnerskim gorjem, pogotovu ako je to učinio držeći u ruci knjigu s narodnim pripovijestima zabilježenim na Kvarneru, takvo je pitanje suvišno. Kvarner je zemlja u kojoj je sve moguće. Kvarner je zemlja mašte. Puna intrigantnih priča i nadarenih pripovjedača.

Kako je to na Kvarneru započelo, tko je prvi zapisao svoje šumske i ostale dogodovštine, pitanja su na koja usmeni narodni pripovjedači – upravo oni koji su jednom davno i zakuhali cijelu stvar – mudro šute. Neka im bude, to je njihovo pravo. Kao što je i pravo nekih današnjih autora priča da svojim perima podsjete na davnašnje bajkovite likove. Malik je, primjerice, ušao u stihove Damira Sirnika (1949.), čakavskoga pjesnika iz Blaškovića kraj Crikvenice, potičući ga na promatranje svijeta s obješenjačke pozicije. O tomu poglavito svjedoči Sirnikova zbirka Malikov čakavski brev'jar (1982.).

Spisateljska kreativnost nije ostala samo u prostoru baštinjenom iz narodnih priča. Prelazeći granice, otvarala je i nove staze, otkrivala nove vidike, upoznavala nova iskustva.

Jedna od potvrda tomu pojavila se 1738. u obliku kanconijera hrvatskih i talijanskih ljubavnih pjesama napisanih vjerojatno rukom Andrije Cigančića iz Lovrana. Kao što je običaj u petrarkističkim zapisima, ljubavnom ognjicom zažarenu pjesniku tu je bilo nizati stihove u slavu svoje nedohvatne muze. Danas znamo kako je pritom ostavio i kulturološki zanimljivo svjedočanstvo kvarnerskog priključivanja svojedobnim književnim modama što su se širile s obje jadranske obale. Doba takvih, rukopisnih pjesmarica postat će na Kvarneru izdavačka prošlost pojavom tiskare Lovre Karletzkog. Osnovana 1779. u Rijeci, bit će to prva kvarnerska tiskara nakon one glagoljaške Šimuna Kožičića. U njoj će se 1798. pojaviti prva riječka knjižica na hrvatskom jeziku tiskana latinicom, Poboxnost krixnoga putta koja cinise od M.M. C.C. P.P. Kapucinov u Rike. Tiskara je djelovala do 1889.

Hrvatski narodni preporod, nacionalni pokret koji je obilježio književno stvaralaštvo u razdoblju od 1830. do 1860., inicirat će na Kvarneru pojavu niza novih imena. Nasuprot ljubavnom žaru kojemu je podlegao lovranski pjesnik u 18. stoljeću, njihov je žar bio u vezi s htijenjem da razriješe temeljne kulturne i ostale dvojbe svoga okruženja. Uz Mirka Bogovića, Mirka Ožegovića, Ivana Dežmana, Ivana Fiamina, Antuna Dragutina Parčića i druge, tada u Rijeci djeluje Fran Kurelac (1811. – 1874.), tvorac Riječke filološke škole. Koliko se važnosti u istom gradu davalo jezičnim pitanjima, bez čijeg razrješenja nije moglo biti suvremene književnosti, kazuje podatak da je u njemu rođen jezikoslovac, prevoditelj i sastavljač rječnika Josip Završnik (1769. – 1843.). Završnik je svojim jezičnim rješenjima preteča Ljudevita Gaja, predvodnika nacionalnog pokreta i osobe na čijim pravopisnim reformama izrasta današnji standardni hrvatski jezik. Zanimljivo je da je u to doba neko vrijeme u Rijeci boravio Antun Mihanović, autor riječi hrvatske himne, pa je lako moguće da je njegova pjesma Horvatska domovina, tj. današnja himna Lijepa naša domovino, nastala upravo na Kvarneru.

Živost na literarnu scenu krajem 19. stoljeća unijela je pojava časopisa Neven (1858.), Sloboda (1878.) i Hrvatska vila (1882.), u kojima surađuju brojni autori iz Rijeke i ostalih hrvatskih sredina. Programatski tekst O romanu prozaist Eugen Kumičić objavit će 1883. upravo u Hrvatskoj vili. Vrijednu pojavu u to doba čini i rad Bakranina Adolfa Vebera Tkalčevića (1825. – 1889.), koji će među prvim hrvatskim piscima progovoriti o urbanim temama, pišući pripovijetku Zagrepkinja (1855.) i roman Nadala Bakarka (1870.).
Početak 20. stoljeća obilježit će djelovanje ″prvoga riječkog književnog kruga″, što ga čine izrazito modernistički autori Janko Polić Kamov, Josip Baričević i Mijo Miško Radošević.

Za razliku od njih, čija proza i stihovi pokazuju veliko, gdjekad i nepremostivo odstupanje od obzora očekivanja bliskog okruženja, na Kvarneru djeluje povelik broj stvaralaca koji pišu okolini omiljenom čakavštinom. Kao jezik koji je iznjedrio hrvatsku književnost – čakavština je jezično rodno mjesto Splićanina Marka Marulića, ″oca hrvatske književnosti″, također hrvatskoj kulturi nemjerljivo značajnih renesansnih pisaca dubrovačkoga, hvarskoga i zadarskoga kruga – čakavština je na Kvarneru medij žilave ukorijenjenosti. Njome pišu brojni pjesnici, poput nadasve utjecajnog Opatijca Drage Gervaisa, Škrljevčanina Ljube Pavešića, Novljanina Davida Kabalina Vinodolskog, Omišljanina Nikole Kraljića, Bribirca Milorada Stojevića, Veprinčanina Josipa Stanića, Crikveničanke Ljerke Car- Matutinović i drugih. Svojim humorističkim zapisima, Opatijac Zoran Kompanjet pokazuje kako suvremena čakavština može funkcionirati i kao prozni medij.

Jezično bogatstvo Kvarnera ne duguje se isključivo čakavštini. Područje je prava jezična riznica zahvaljujući i mnoštvu različitih govora u Gorskome kotaru. Tu se govori svim trima hrvatskim narječjima, što znači kajkavskim, čakavskim i štokavskim (pri čemu se to posljednje pojavljuje u obliku ikavskog i ijekavskog govora). Doda li se tomu kako tim narječjima i govorima svako primorsko, otočno i gorsko mjesto pridaje neke zasebne, samosvojne značajke, zaključiti je kako je područje Kvarnera pravi jezikoslovni eldorado. Zanimljivo je da je prvu znanstvenu raspravu o fijumanskom dijalektu (talijanskomu mjesnom govoru u Rijeci) napisao Mađar. Riječ je o Jószefu Berghofferu, koji je to učinio tekstom Contributi allo studio del dialetto fiumano / Saggio gramaticale (1894.)

Što pišu suvremeni nasljedovatelji davnašnjih priča o patuljku Maliku i divu Klepcu? Novija književna produkcija na Kvarneru uključuje stranice što ih 1970-ih potpisuju autori iz ″drugoga riječkog književnog kruga″, pjesnici Ivan Rogić Nehajev, Ljubomir Stefanović i Milorad Stojević. O vitalnoj pjesničkoj grani govori posljednjih dvadesetak godina ujedno rad autora kao što su Andro Vid Mihičić iz Belog, Giacomo Scotti i Alessandro Damiani u Rijeci. Uz njih je novi naraštaj, što ga čine Dražen Cuculić, Laura Marchig, Robert Bebek, Ervin Jahić, Ivica Prtenjača. Proza ne zaostaje. Ako je međunarodno najpoznatije ime podrijetlom s Kvarnera Slavenka Drakulić, nacionalni je uspjeh romanima zabilježio Nedjeljko Fabrio. Na regionalnoj razini prvim je piscem bestselera postao Riječanin Srećko Cuculić, zahvaljujući ljubavnom romanu Fijumanka (1986.). Njima se pridružuju Rosario Jurišić, Roman Latković, Sead Mahmutefendić, Ezio Mestrovich, Davor Velnić, Daša Drndić. Opatijac Damir Miloš zagovornik je eksperimentalnog odjeljka suvremene proze, ali je cijenjen i kao pisac za djecu, čemu je dokaz roman Bijeli klaun. Prozu za najmlađe također uspješno pišu Mario Schiavato i Daniel Kokić.

Važno su mjesto propitivanja književnih vrijednosti periodične publikacije. Časopisi su otvarali stranice raznovrsnim literarnim konceptima. I, što je na Kvarneru nadasve važno, pokazivali su izrazitu sklonost ka povezivanju različitih kultura. Nakon futurističkoga riječkog časopisa Yoga (1920.), to se posebno odnosi na pojavu La Fiumanelle 1921., koju 1923. zamjenjuje Delta, a nju pak 1936. Termini. Razvoju novije književne scene pomogla je pojava Riječke revije i Kamova (1960-ih), Dometa (1970-ih i 1980-ih), Rivala (1990-ih) te današnjih časopisa La Batana, Fluminensia i Književna Rijeka.

U njima, a i samostalno, djelovao je i djeluje niz kritičarskih i teoretičarskih pera, koja pomažu razbistriti književne vode. Među njima posebno mjesto pripada kritičaru Antunu Barcu (1894. – 1955.) iz Kamenjaka kraj Grižana. Tu je u najnovije vrijeme i niz imena profesionalno vezanih uz riječki Filozofski fakultet (Milan Crnković, Darko Gašparović, Danijela Bačić-Karković, Milorad Stojević, Katica Ivanišević, Mirjana Strčić, Marina Biti, Irvin Lukežić, Goran Kalođera). Valja im pridodati kritičara Zdravka Zimu (1948.), podrijetlom s otoka Krka. Književni život na Kvarneru obogaćuju i nagrade. Među njima je najuglednija hrvatska nagrada za pjesništvo, Goranov vijenac, utemeljena 1964. Ta se nagrada za životno djelo, kao i nagrada Goran za mlade pjesnike, dodjeljuje na prvi dan proljeća, 21. ožujka. Događa se to u sklopu priredbe Goranovo proljeće, u Lukovdolu, rodnom mjestu pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Rijeka od 1962. dodjeljuje Nagradu Drago Gervais. U Krku se od 1995. redovito održava međunarodni književni festival Pontes.

Dolaze li u Lukovdol i na Krk patuljak Malik i div Klepac? Naravno da dolaze. Ipak, treba znati da ih može vidjeti samo onaj tko dobro otvori oči. Najnovija nepodopština im je da se skrivaju među samim književnim stranicama. Valjda ih podsjećaju na šumsko lišće.


Ivan Mažuranić (1814. – 1890.) najveće je ime hrvatske književnosti prve polovine 19. stoljeća. Potječe iz poznate književne obitelji iz Novog Vinodolskog, prave literarne dinastije, u kojoj su se pisanom riječju također bavili Antun, Matija, Fran i Vladimir. Ivan Mažuranić u svom književnom radu spaja dvije bogate hrvatske literarne baštine, narodnu i dubrovačku. Autor je epskog spjeva Smrt Smail-age Čengića (1845.), kapitalnog djela hrvatske književnosti koje govori o stvarnom događaju i imenu iz vremena hrvatsko-osmanlijskih ratova. Tim spjevom Mažuranić ne uzdiže samo ideju nacionalnog oslobođenja, u njegovo doba nadasve važnu, nego i univerzalnu misao o porazu zla uopće. Mažuraniću će ostati upamćena i izvanredna nadopuna jednog drugog spjeva. Riječ je o djelu dubrovačkoga baroknog pisca Ivana Gundulića, Osman, kojem su se u vrtlogu vremena zagubila dva pjevanja (ili možda nisu ni bila napisana). Mažuranić se također uspješno bavio politikom, postajući hrvatski ban, odnosno potkralj. Bio je prvi hrvatski ″ban pučanin″ (1873. – 1880.).

Časopis Neven jedini je književni časopis u Hrvatskoj u doba apsolutizma, što znači u doba zloglasnog ministra Bacha, 1850-ih. Časopis je započeo izlaziti u Zagrebu 1852., u izdanju Matice ilirske. Donosio je pjesničke radove prvoga naraštaja hrvatskih preporodnih pisaca, također novele, putopise, feljtone, književne prijevode, napise o filozofiji, likovnoj umjetnosti i drugom. Prilozi su nerijetko bivali domoljubno obojeni, otud stalna zategnutost s predstavnicima vlasti. Policijski pritisak ometao je rad uredništva, što je otežavalo i suradnju s autorima. Kulminacija je nastupila 1857., kada je Matica primorana odustati od časopisa. Časopis Neven tada preuzima Narodna čitaonica riečka i njegovo se uređivanje prenosi u Rijeku. Novi je nakladnik prvi broj objavio 3. travnja 1858. Bilo je to sedmo godište časopisa. Pod uredničkom rukom prof. Vinka Pacela u Rijeci izlazi 39 brojeva Nevena, zahvaljujući čemu grad postaje središnje mjesto hrvatske književnosti toga vremena.

Eugen Kumičić (1850. – 1904.), romanopisac iz Brseča, u svojoj će autorskoj radionici najviše energije posvetiti prozi romantičarskog ugođaja. Njezina je fabula gdjekad smještena u primorski kraj, o čemu svjedoče romani Začuđeni svatovi, Teodora, Sirota i Primorci. Gdjekad je pak vezana uz ključne događaje iz hrvatske povijesti, kao u romanima Urota zrinsko-frankopanska i Kraljica Lepa. U oba je slučaja riječ o prozi natopljenoj sentimentalizmom, romantizirane slike stvarnosti i s jasnim moralističkim porukama što mu među suvremenicima donosi nacionalnu popularnost. Kumičić je ujedno pisao dramske i teorijske tekstove te se bavio politikom. Radove je potpisivao i pseudonimom Jenio Sisolski, prema brdu Sisolu pokraj rodnog mjesta. U Brseču mu je uređena spomen-soba.

Fran Mažuranić (1859. – 1928.) najuspješniji je pisac kraćih proznih vrsta, tzv. crtica, u doba hrvatskog realizma. Rođen u Novom Vinodolskom, taj je autor intriganta životopisa i nemirna duha – u stalnom sukobu s propisima, otpušten iz vojske nakon 22 godine službovanja, veliki lutalac, znao je na duga razdoblja nestati – ostavio iza sebe prozne knjige Lišće (1887.), Lišće i druga djela (1916.) te Od zore do mraka (1927.). Potvrdio se kao pisac koji u svojim minijaturama umješno vlada zgusnutom kompozicijom teksta, koji zna zapaziti, fokusirati, opisati i poentirati, pružajući humano i lirsko objašnjenje onoga o čemu je pisao. Njegove su proze pisane istančanim osjećajem za jezik. Mažuranić je pisac ″tajni što ih skrivaju male stvari″. To se nadasve zrcali u zbirci crtica Lišće, koju je kritika proglasila jednom od najljepših hrvatskih pojedinačnih knjiga uopće.

Viktor Car Emin (1870. – 1963.), rodom iz mjesta Kraj u blizini Lovrana, pisac je koji je vlastite stranice otvorio primorskim motivima, izabirući nerijetko za protagoniste lokalne pomorske kapetane i mornare. Autor je romaneskne trilogije: Pusto ognjište (1900.), Usahlo vrelo (1904.), Iza plime (1913). Najzanimljiviji mu je rad velika romansirana kronika, tj. kronisterija Danuncijada (1946.), kojom se tematski usmjerava poznatoj epizodi iz riječke povijesti neposredno nakon završetka Prvoga svjetskoga rata. Riječ je o ″svetom ulasku″ talijanskog političkog avanturista i pjesnika Gabrielea D'Annunzija u rujnu 1919. u Rijeku, gdje osniva Talijansko namjesništvo Kvarnera, što će povijest prepoznati kao prvu fašističku državnu tvorevinu u povijesti. Ona je potrajala do prosinca 1920. Car Emin će 26 godina potom D'Annunizija literarno ismijati.

Janko Polić Kamov (1886. – 1910.) prvi je hrvatski avangardistički pisac i jedan od prvih takvih pisaca u svjetskoj književnosti. U mladosti istjeran iz riječke i senjske gimnazije, dok će zagrebačku sam napustiti, izrastao je u vječnog cinika, beskompromisna osporavatelja društvenih normi i postao riječki buntovnik s razlogom. Estetika ružnog protjerat će s njegovih stranica tradicionalnu ljepotu. Zorno je to u pjesničkim zbirkama Ištipana hartija i Psovka (obje 1907.), također u dramskom radu (Tragedija mozgova, Samostanske drame itd.) te u novelistici. Pripovjedna zbirka Knjiga lakrdija objavljena mu je tek pola stoljeća poslije smrti. Kamovljev roman Isušena kaljuža, pisan od 1907. do 1909. i objavljen 1957., dakle također pedesetak godina poslije nastanka, kritika uvrštava među deset najboljih romana hrvatske književnosti. Kamov je pisac ispred svog vremena, koji je neumoljivo slijedio svoju odmetnutu, anarhističku i zato tragičnu sudbinu. Rano napušta Rijeku i odlazi u svijet. Preminuo je u barcelonskoj bolnici, u 24. godini, sam i zaboravljen. Pokopan je na groblju za nepoznate strance. Kao pisca-prokletnika, vrijeme ga obavija sve gušćim velom legende.

Ödön von Horváth (1901. – 1938.) rođen je u Rijeci, točnije na Sušaku. Taj stvaralaštvom austrijski, a obiteljskim podrijetlom mađarski pisac, u autobiografskim zapisima sebe je definirao kao ″tipičnu austro-ugarsku mješavinu: mađarsku, hrvatsku, njemačku i češku″. Iako je reprezentativan amalgam većine sastavnica koje su činile K. u. K. Monarhiju, tu državu nije osjećao mjestom pripadanja. Za sebe je kazao kako nema zavičaja. Kao svjedok razočaranja poratne Europe, brutalnih gospodarskih kriza, pa i uspona fašizma, Horvát piše secirajući malograđansko okruženje, uz utjecaj Freudove teorije, a iz njegova pera izlaze satira i groteska. Za života vrlo popularan, potom pada u zaborav. U novije doba njegove se drame iznova postavljaju na europske pozornice, a radovi mu se prevode na brojne jezike. Napisao je dramske komade Priče iz Bečke šume (1930.), Vjera, ljubav, ufanje (1933.), Don Juan se vraća iz rata (1936.) i druge, također romane Vječni malograđanin (1930.), Mladež bez Boga (1936.), Dijete našeg vremena (1937.).

Nikola Polić (1890. – 1960.) biografski je zanimljiv kao brat poznatijeg Janka, a književno kao autor feljtonskih zapisa i crtica. U književnost je ušao pišući intimističku poeziju, u kojoj se prepoznaje naglašena sklonost glazbi, a spisateljsku zrelost dosegnuo proznim radovima. Točnije, feljtonskim zapisima o riječkoj, odnosno sušačkoj sredini, koje je pod naslovom Sušačka subota objavljivao u Primorskom novom listu. Podjednako tako istovrsnim zapisima o zagrebačkoj sredini, objavljivanim pod naslovom Zagrebačke šetnje u Novostima. Prve je potpisivao pseudonimom Qausimodo, druge kao Grga Čokolin. Polić se u njima predstavlja kao vrstan učenik najvećega hrvatskog feljtonista, A. G. Matoša. Erudit, okretne i elegantne rečenice, Polić ulazi u red ponajboljih hrvatskih pisaca novinske proze. Ona je sakupljena u knjizi Sabrana djela Nikole Polića (1991.).

Ivan Goran Kovačić (1913. – 1943.), iz gorskokotarskoga mjesta Lukovdola, u svojim pripovijestima upoznaje čitatelja sa životom goranskih tzv. malih ljudi: seljaka, drvosječa, šumara (zbirka Dani gnjeva (1936.). Impresivno ostvarenje napisat će u najtežim životnim trenutcima, za ratnog vrtloga. Riječ je o poemi Jama (1944.), prihvaćenoj za najveće književno djelo nastalo u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskoga rata i za kapitalno djelo hrvatske književnosti uopće. Goranova Jama iskaz je bezimene žrtve fašističkih ubojica, monolog šokantne dramatičnosti. Potaknut ekspresivnošću stihova, Jamu će naknadno ilustrirati, uz ostale, Pablo Picasso. Kao pripadnik hrvatskog antifašističkog pokreta, Kovačić je za vrijeme rata i sam doživio sudbinu žrtve o kojoj je pisao. U svojoj 30. godini stradao je od ruke četnika. Time su se u Goranovu slučaju književnost i život stopili na najtragičniji mogući način. Posthumno će mu biti objavljena poetska zbirka Ognji i rože (1945.), pisana goranskom kajkavštinom. Goranova rodna kuća u Lukovdolu danas je Memorijalni muzej.

Vladimir Nazor (1876. – 1949.) pisac je žanrovski raznolika opusa, čiji potpis nose neka antologijska ostvarenja hrvatske književnosti. Lirika mu je nerijetko puna simbola, legendi i mitologije (Slavenske legende, Hrvatski kraljevi), proza obojena alegorijskim zvucima (Veli Jože), a poslijeratna djela sve to objedinjuju u zreo rukopis nove književne snage (pjesma Na Vučevu). Podrijetlom s dalmatinskog otoka Brača, na kvarnerskom je području ostavio trag školskim radom u Kastvu (1908. – 1918.), u Crikvenici i na Sušaku (1920. – 1931.). Dakako, i svojim čakavskim stihovima, nastalim za vrijeme boravka u Kastvu, kojima je omogućio novu umjetničku afirmaciju čakavštine. Većinu tih stihova objavio je u Jelenovićevoj i Petrisovoj Antologiji nove čakavske lirike (1934.), ponešto u svojim zbirkama Nove pjesme (1913.) i Lirika III (1918.). Među najdojmljivijim su mu pjesmama majčinska tužaljka Seh duš dan i tužaljka prikovanog na mletačkoj galiji, Galeotova pesan.

Drago Gervais (1904. – 1957.), opatijski pjesnik, dramatičar i pripovjedač, najdublji je trag ostavio stihovima na čakavštini, tradicionalnoj inačici hrvatskoga jezika kojom se govori u primorju. U zbirci Čakavski stihovi (1929.) nudi slike snažno obojene lokalnim koloritom malih mjesta podno planine Učke i portrete živopisnih domaćih likova (pjesme Moja zemja, Tri nonice, Morčić, Stari mladić). Stihovi su mu puni emocija i humora, ritmični i pjevni, pa u njima čakavština iskazuje bogate izražajne mogućnosti. Zbirka će začeti trend koji će kritika nazvati ″žerveizmom″, odnosno ″filozofijom deminutiva″ i postati izvorištem iz kojeg će se napajati naraštaji ljubitelja čakavštine. Gervais je popularan i kao komediografski autor. Prema njegovoj pripovijetci Volovi dolaze snimljen je film Barba Žvane, a na filmskom platnu završila mu je i komedija Karolina Riječka.

Osvaldo Ramous (1905. – 1981.) prvo je ime poratne riječke talijanske književnosti i jedna od vodećih osobnosti u kulturi talijanske nacionalne zajednice u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća. Nekadašnji urednik i suradnik časopisa Termini, radio je kao novinar, kritičar te kazališni redatelj. Također će ostati upamćen kao suosnivač i ravnatelj Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Najvrjednije književne stranice ostavio je ispisane lirskim stihovima, nerijetko posvećenim nezaustavljivosti vremena i prolaznosti života. Kritika je u njima prepoznala odlike suzdržana modernizma. Prve stihove objavio je u mjesečniku Delta (1923.), a devet pjesničkih zbirki s njegovim potpisom posmrtno se u Rijeci slilo u dvojezični kritički izbor pod nazivom Viaggio quotidiano / Svagdanje putovanje (1982.). Ramous je ujedno autor dvaju romana te niza drama, radiodrama i pripovijesti.

Antun Bonifačić (1901. – 1986.), rođen u Puntu, vodeće je književno ime s otoka Krka i jedan od vrhunaca hrvatske emigrantske književnosti. Životnu će mu sudbinu odrediti odlazak iz Hrvatske 1945., učinjen zbog političkih razloga, a književnu sudbinu činjenica da je vokacijom pjesnik. Tragom toga, iako se okušao i u pripovijetkama, romanima, kritici te esejima, najviše će umjetničke dosege zabilježiti stihovima. Prije odlaska iz zemlje poeziju su mu obojile mediteranske, prepoznatljivo krčke teme, a nakon što se zaputio u strani svijet u prvi mu plan dolaze domoljubne emocije. Primjer je toga poema Hrvatska simfonija. U Chicagu su mu iz tiska izašle Sabrane pjesme (1974.). Iz njegova je pera potekao i jedini hrvatski roman posvećen naftaštvu, Krv majke zemlje (1935.).

Enrico Morovich (1906. – 1994.) pisac je koji će ostati upamćen kao najvrsniji riječki talijanski prozaik i kao vjerojatno najistaknutiji književnik poslijeratne iseljeničke Rijeke. Tridesetih je godina jedno od imena koja čine jezgru riječkog časopisa Termini, 1946. dio je skupine cijenjenih pisaca predstavljenih pariškom antologijom Italie magique. Kao pripovjedač, pozornost je čitatelja zarana privukao kratkim pričama oniričnog, nadrealnog ozračja, koje će nastaviti pisati cijeli život. Autor je sedam pripovjednih zbirki. U Rijeci mu je posmrtno otisnut dvojezični izbor iz tog dijela opusa pod nazivom Piccole storie / Kratke priče (1994.). Napisao je šest romana, uključujući roman La Frontiera, zatim zbirku reminiscentne poezije te knjigu sjećanja Un italiano di Fiume (1993.).

Marisa Madieri (1938. – 1996.) talijanska je književnica koja je napustila rodnu Rijeku kao djevojčica, u valu poslijeratnog iseljavanja stanovništva. Ta će činjenica obilježiti značajan dio njezina književnog stvaralaštva. Dnevnički pisana proza Vodnozeleno (1987.) dojmljivo je podsjećanje na dane odlaska iz Rijeke i poteškoće s kojima se pridošli susreću u novoj sredini, zabilježeno iz dječjeg rakursa. Iako je to literarni prvijenac autorice, sadrži neke od najvrsnijih autobiografskih stranica riječke iseljeničke književnosti. Isti se grad također osjeća u njezinu romanu La Radura (1992.), ponajprije baštinjenjem oniričkih sklonosti dijela riječke talijanske književnosti. U knjizi Proplanak (1995.) te u proznoj zbirci Školjka i druge priče (2002.) čitatelju je ponudila bajkovitost i ugođaj morskih krajolika. Književne stranice s potpisom Marise Madieri nastajale su u poticajnoj obiteljskoj spisateljskoj radionici – njezin je suprug pisac Claudio Magris.

Lucifero Martini (1916.) jedan je najplodnijih riječkih autora, o čemu svjedoči povelik broj pjesničkih i proznih radova s njegovim autorskim potpisom. Najuspješnijim se dijelom opusa smatraju stihovi, pogotovo oni nastali 1980-ih, u kojima je kritika prepoznala ″smireni modernizam″. Tih godina nastaju zbirke Anca cussi (1982.), Somiglianze / Sličnosti (1982.) i Colloqio con la cita / Razgovor s gradom (1987.). Kao prozaist, Martini je sklon neorealističkom tipu pisanja. O širini njegova opusa svjedoči desetak pjesničkih zbirki, desetak kratkih romana, petnaestak drama i radio - drama, također jedan roman za djecu. Martini je ujedno istaknut kulturni djelatnik. U doba Jugoslavije suosnivač je, urednik i suradnik glasila talijanske zajednice, što znači glasila La Voce del Popolo, Panorama i La Batana.

Slobodan Novak (1924.) djetinjstvo je proveo na otoku Rabu te se na nj vratio u kasnim godinama. Rab je za Novaka ″emocionalni zavičaj″ i ″utočište u starosti″. Nimalo stoga nije slučajno što mu je posvetio najuspješnije prozne stranice. Roman Izgubljeni zavičaj (1955.) amblematska je knjiga, u kojoj definira niz motiva oko kojih će potom izgraditi svoj književni svijet. Uključujući motive dječaka koji odlazi s otoka i odrasla čovjeka koji se na otok vraća, ne nalazeći nestalu Arkadiju, što knjigu boji elegijskim osjećajem prolaznosti. Romanom Mirisi, zlato i tamjan (1968.) progovara se o atmosferi otočne umrtvljenosti. To je psihološki istančano štivo, bogato aluzijama i stilistički dojmljivo, jedan od ponajboljih hrvatskih romana uopće. Izvanbrodski dnevnik (1977.) fikcionalan je tekst pun društveno angažirane simbolike i natopljen ironijom. Novak je vrstan novelist (Tvrdi grad, 1961.), također pjesnik. On je jedan od vrhunaca hrvatske prozne književnosti.

Nikola Kraljić (1930.) pjesnik je koji je ″poludio od riba″, kako je to u naslovu jedne od svojih pjesničkih zbirki sam zaključio. Zasigurno ne samo zato što je rođen na otoku Krku, u Omišlju. Autor je petnaestak zbirki stihova, među kojima su Žedno more (1973.), Barka puna vode (1980.), Sedmi val (1993.). Pjesnik je čakavskoga i štokavskoga izričaja, koji se ne ustručava postavljati pitanja filozofske prirode, poput onih o poimanju vremena i prostora. Kraljić modernistički ispituje mogućnosti iskaza, pa na tragu tzv. vizualne poezije stihovima oblikuje grafički. Ili razdjeljuje stihove na slogove i glasove, dobivajući bogatije književne učinke. Prelazeći književne granice, Kraljić je na Kvarneru susreo i japansku kulturu, pišući čakavski haiku. Godine 1995. tiskane su mu Izabrane pjesme. Međunarodni biografski institut Cambridge 1991. i Američki biografski institut North Caroline 1992. nominirali su tog pjesnika i psihologa za ″čovjeka godine″ i uvrstili ga u knjigu ″Who is who″.

Alojz Majetić (1938.), rođen u Rijeci, delnički učenik, prvom je zbirkom stihova Dijete s brkovima priča (1956.) progovorio s pozicija inteligentnog adolescenta u sukobu s tzv. roditeljskom kulturom. Istovjetan pristup donijela je zbirka Otimam (1963.). Vlast je zabranjuje. Majetić nastavlja romanima Čangi (1963.) i Čangi off gotoff (1970.), žanrovski pisanim kao ″proza u trapericama″. Čangi odvodi u svijet mladalačke bezbrižnosti, provoda, erotskih prizora, prijestupništva i huliganstva. To od romana stvara slučaj, pa je uslijedila još jedna zabrana. Čangi off gotoff proširio je priču zatvorskim epizodama glavnog protagonista Čangija te objavio dokumente vezane uz sudski proces protiv prvog romana, postajući optužbom represivnog sustava. Uvodeći na stranice svojih radova senzibilitet novog naraštaja, uz uporabu urbanog jezika i naraštajnog slenga, Majetić je otvorio hrvatskoj književnosti nov tematski prostor.

Nedjeljko Fabrio (1937.) najveći je uspjeh požnjeo jadranskom trilogijom što je čine povijesni romani Vježbanje života (1985.), Berenikina kosa (1989.) i Triemeron (2002.). Dobrim je to dijelom saga o Rijeci, gradu začudne povijesne sudbine na razmeđu država (grad se u 20. stoljeću nalazio u sastavu sedam država) i na razmeđu kultura (slavenske, romanske, germanske, ugarske). Fabrijeva fikcija o Rijeci, u kojoj je proveo dio života, izrasta na dokumentarnoj podlozi, prateći cijele naraštaje likova, koji se probijaju kroz ono što autor naziva ″histerijom historije″. Vježbanje života postavljeno je 1980- ih na scenu riječkoga HNK Ivana pl. Zajca i njegovom je kultnom predstavom. Smrt Vronskog (1994.) postmodernistički je roman koji Tolstojeva grofa iz Ane Karenjine smješta u hrvatski grad Vukovar s početka 1990- ih. Fabrio je ujedno novelist (Izabrane pripovijetke, 1990.), esejist (Ruža vjetrova, 2003.) i dramatičar (Drame, 1976.). Dobitnik je međunarodne Nagrade Bethlen Gábor Alapítvány (Budimpešta, 1993.) te Herderove nagrade (Hamburg, 2002.).

Ivan Rogić Nehajev (1943.) bitnim je dijelom svoga književnog rada vezan uz Rijeku, gdje je godinama živio. Uz M. Stojevića i Lj. Stefanovića, Rogić Nehajev jedna je od uzdanica riječkoga pjesničkoga trolista iz 1970-ih koji je zaslužan za otvaranje novih poetičkih prostora u hrvatskoj književnosti, na tragu teorije dekonstrukcije. Rogić Nehajev je pjesnik sklon nesputanu tematskom propitivanju tjelesnosti, što znači i erosa, a ono ga zanima i u tzv. tijelu jezika. Mlađi ga hrvatski pjesnici skloni eksperimentiranju tekstom zbog toga prihvaćaju za važnog prethodnika. Napisao je osam poetskih zbirki, uključujući, u riječkoj fazi, Lučke pjesme za pjevanje i recitiranje i druge nerazumljive pjesme (1980.),te Pjesme o imenima, ženama i drugom (1985.). Stihove tu oblikuje kao ″lučko tržište, stjecište putnika, landravaca″. Objavljen mu je izbor iz opusa, Sredozemlje, sedmi put (1999.). Rogić Nehajev dobitnik je nagrade Goranov vijenac 2005.

Milorad Stojević (rođen 1948. u Bribiru) pisac je koji se obraća ponajprije literarno obrazovanom čitatelju, autor sklon manirizmu postmodernog doba, tipičan poeta doctus. Njegovo pjesništvo gusto je tekstualno tkivo s lingvističkim igrama, nadrealističkim skokovima, intermedijalnim situacijama, citatnošću, nadasve persiflažom. Kao vrstan poznavatelj čakavštine, o čemu svjedoči njegovo Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (Antologija. Studija) iz 1987., svojim je stihovima otvorio nove putove toj dionici hrvatske poezije, udahnuvši joj senzibilitet za suvremeno. Presjek Stojevićeva pjesništva ponudila je 2000. zbirka Ponterosso (Izabrane pjesme 1971. – 1999.). Stojević je autor romana Primeri vežbanja ludila (1981., tematizira životopis J. P. Kamova), Orgija za Madonu (1986.), Krucifiks (2004., smješten na otok Krk u 11. stoljeću, u doba nastanka druge Bašćanske ploče) itd. Piše također drame, scenarije te stručne i znanstvene tekstove. Dobitnik je Goranova vijenca 2004.

Slavenka Drakulić (1949.) književnica je svjetskoga glasa rođena i odrasla u Rijeci. Isprva novinarka s posebnim interesom za feminističke teme – takve će tekstove objediniti u knjizi Sedam smrtnih grijeha (1984.) – Drakulić započinje usporedan spisateljski rad. Nakon što objavljuje romane Hologrami straha (1987.) i Mramorna koža (1989.), ranih 1990-ih napušta zemlju, čime započinje njezin izlazak na međunarodnu književnu scenu. Posebnu pozornost otad posvećuje tranzicijskim i ratnim temama vezanim uz Hrvatsku i blisko okruženje, koji se doživljavaju kao nadasve istančana svjedočenja iznutra. O tome govori u naslovima: Kako smo preživjeli komunizam i još se pritom smijali (1991.), Balkan Express (1993.), Cafe Europa (1996.), Kao da me nema (2000.), Oni ne bi ni mrava zgazili (2004.). Romanu se iznova priklonila 1995., objavljujući Božansku glad. Živi u Hrvatskoj i Švedskoj.

Anka Žagar (rođena 1954. u Zamostu) goranska je pjesnikinja kojoj su stihovi carstvo zaigrana jezika. U svojih sedam zbirki pjesama – od prve, Išla i… sve zaboravila (1983.) do Malih proza kojima se kiša uspinje natrag u nebo (2003.) – Žagar je ponudila stihove sugestivne zvučnosti i snažne asocijativnosti. Montažom neobičnih jezičnih rješenja njezina je poezija stalno vrijući poetski laboratorij. Šarm infantilna ludizma tu je samo prvi i površan čitateljski dojam budući da je jezična zaigranost Žagarove neumoran vrutak asocijativnih mnogostrukosti, pa samim tim i nadasve ozbiljna književna stvar. Nazivaju je ″govornicom magijskih zvukova″, u čijim stihovima sve pršti od ″magijskih iznenađenja″. Anka Žagar pjesnikinja je samozatajne osobnosti, ali čiji se poetski glas, usprkos tomu, daleko čuje: kritičke prosudbe stavljaju je u sam vrh suvremene hrvatske poezije. Dobitnica je nagrade Goranov vijenac 1994.


TURISTIČKA ZAJEDNICA KVARNERA
51410 Opatija, Nikole Tesle 2, tel: +385/51/272-988, fax: +385/51/272-909
http://www.kvarner.hr, e-mail:kvarner@kvarner.hr


Hrvatska