Arheološka baština >  Etnografski vremenoplov Pismo kao baština Glazbena baština Graditeljska baština Industrijska i tehnička baština Književna riječ Likovna baština		Mirjana Kos-Nalis ETNOGRAFSKI VREMEPLOV Život uz mrgar i na ganku Jedinstven i začudan spoj sredozemnog i alpskog, kao nigdje drugdje na hrvatskom tlu, oživotvorio je na Kvarneru šaroliku etnološko-antropološku različitost. Otoci, primorje i gorje Kvarnera prožimaju se tvoreći neponovljivu kulturološku simbiozu. Oduvijek je ovo područje 'poprište jačih i pribježište slabijih', onda kada su se mijenjale vlasti, razgraničavale države, događale migracije. A život je ovuda protjecao nekom ustaljenom kolotečinom, više ili manje obazirući se na okolnosti, tvrdokorno čuvajući vlastitu samosvojnost onako kako je ukorijenjeno u mediteranskom miljeu. To je uvjet opstanka i sukus mentaliteta. Goranski kraj, njegovo brdovito kontinentalno zaleđe, koje svojim potpuno različitim specifičnostima zatvara tu cjelinu i čini je neponovljivom. Na nepristupačnom kamenjaru, škrtoj zemlji s rijetkom vegetacijom, gdje rastu samo opore i gorke trave, tvrđa je i upornija volja za življenjem. Ma kako mukotrpnim, trpkim, začinjenim tek malim zadovoljstvima. Prirodne danosti i administrativno-političke mijene uvjetovale su način življenja svagdanom i blagdanom. Egzistencija se temeljila na poljodjelstvu, mukotrpnom kultiviranju malih kraških obradivih površina doslovno otetih kamenjaru. Naraštajima se vadilo kamenje iz zemlje, i na strmim padinama do mora podzidavale male terasaste poljoprivredne površine. Po potrebi se zemlja donosila na leđima, a višak kamenja stavljao na hrpe. Na vlastitim rukama i leđima uglavnom se nosilo i sve ostalo potrebno za kućanstvo i gospodarstvo. Uzgajaju se karakteristične sredozemne kulture: masline, vinova loza, povrće, voće, u Gorskom kotaru krumpir i kupus. Kao dodatni izvor prehrane sakupljaju se samoniklo bilje i plodovi što je i danas vrlo popularno. Za preživljavanje se baš sve moralo iskoristiti. Stočarstvo je manjeg opsega, pretežno se radi o peradi i uzgoju stoke sitnog zuba. Organizam primorskih i otočnih naselja najčešće čine zbijene, kamene kuće s uskim uličicama i prolazima. Podizanje tih naselja povezano je s izobiljem kamena kao građevnog materijala i surovošću terena, tj. kraškog kamenjara. Za naselja su odabrane dominantne lokacije s kojih se, zlu ne trebalo, širio pogled na sve strane, pružajući mogućnost nadzora. More su vrata svima dostupna i uvijek otvorena, stoga se veći dio starijih naselja smjestio na sigurnijoj udaljenosti, a tek kasnija, pomodna turistička mjesta na samoj obali. Karakteristične kuće su kamene, s dvostrešnim krovom, ulazom u stambeni prostor s baladura (terase do koje vode stepenice), ispod kojeg se pod voltom (polukružnim nadsvođenim prolazom ) nalazi ulaz u konobu (podrumski prostor). Naselja uz more orijentirana su ponajprije na ribarstvo i pomorstvo. Ribolov je bio, i još uvijek jest, važna gospodarska djelatnost budući da se riba koristila za prehranu, prodaju ili razmjenu. Ribarske sprave i tehnike lova u osnovi su ostale iste do danas. Evoluirali su samo materijali od kojih se izrađuju ribolovni alati (nekada je to bilo pruće za pletenje vrša i pamučni konac za izradu mreža i povraza) i pogonska energija (nekada smrekovina za svjetlo svićarice, snaga vjetra i vlastitih ruku). Neke tehnike ribolova danas se više ne primjenjuju, poput mreža potegača koje su se izvlačile na obalu ili stajaćica za lov tuna. Usmjerenost ribarstvu i pomorstvu podrazumijevala je gotovo trajnu odsutnost muškaraca. Na kopnu su ostajali umorni starci, dječaci i ženskadija svih uzrasta, što primorskim mjestima daje osobitu dimenziju. Atmosferu iščekivanja, istodobne sjete i čežnje, žene u crnini, onda kada se plovilo na jedra a jedan vjađ (putovanje) mogao je trajati tri godine ili više, kada se sa sigurnošću nije moglo znati tko je živ i tko će se vratiti. Odlazili su muškarci na rad u Ameriku, u Australiju jer se od škrte zemlje nije moglo preživjeti. Godinama se nisu vraćali, neki su ostali zauvijek. Pismo se čekalo danima, mjesecima. Odlazili su i dolazili ljudi i brodovi. Rastanak i žudnja za rodnim krajem ovdje su nezaobilazne životne činjenice. Utkane u svakodnevlje, u strukturu življenja. Međuodnos okoliša, čovjeka i tradicije te posredovanje drugih kulturoloških fenomena, predmeta i znanja što su ih u svojoj valiži (kovčeg, putna prtljaga) donosili pomorci i iseljenici, stvorili su unikatnu kulturološku baštinu. Njezini preživjeli materijalni ostatci tek su podsjetnik za daljnje istraživanje. Na temelju njih mogu se rekonstruirati društvene i duhovne komponente što čine život u cijelosti. Najfiniji porculan kupljen u Marseillesu, kokosov orah i indijski oraščići što su ih pomorci donosili, a djeca dobivala za Mikulovu (Sv. Nikola), žara (velika spremnica za vodu sjevernoafričke provenijencije), koju je imala svaka kuća, a i danas je čest predmet okućnice, susačka suknja (nošnja) od trapera, uz bukaletu, šešulu, košić, kamenicu (proizvodi domaćeg obrta), upotrebljavaju se u istom kućanstvu. Možda su misli o preživljavanju bile turobnije i privređivalo se napornije, ali živjelo se veselije. Društvene igre obvezna su nedjeljna i večernja dokolica i zabava. Doduše samo muški dio populacije okupljao se u oštariji (za vrijeme talijanske uprave popularni "dopolavoro") ili na placi (centralni trg, središte mjesta). Igrali su karte i na boće. Igraju i danas, katkad i pokoje žensko kao ravnopravan partner. Beštimaju, vapiju, zijaju, povedaju štorije i škerci (viču, psuju, pričaju priče i šale). A ženske ćakulaju (čavrljaju) kod kuće. Izrazito je živa čakavska jezična baština. Njeguje se dijalekt, identitet, nekdanje navade i užanci (običaji) – ono što čini etnos i razlikuje ga od drugih. Duboko je ukorijenjena tradicija karnevala – zimskog ludovanja s praktičnom svrhom katarze, očišćenja. Za ispraćaj stare i početak nove vegetacijske godine, za plodnost i rodnost, za utjehu praznovjernosti, za nov i bolji red i poredak. Kao inspiracija životu samom i zalog boljoj budućnosti. Vrijeme karnevala počinje nakon Sv. tri kralja, ili na Antonju, 17. siječnja, a traje do korizmene četrdesetnice prije Uskrsa. Podrijetlo karnevalskih običaja izvire iz poganskih i antičkih običaja što su se u okrilju kršćanstva modificirali te do danas sačuvali kao vrlo živa tradicija na kastavskom području. Do danas su sačuvali neke arhaične oblike, nekad važne sastavnice pradavnih obreda. Radi se o godišnjem ciklusu umiranja i rađanja prirode, razdoblju koje je praznovjerno osjetljiv dio godine te mu se u ritualnom smislu pridaje osobita pozornost. S današnjim su pokladama izravno povezani običaji iz antike, npr. Saturnalije, Luperkalije, Matronalije i drugi. Karneval je razdoblje kada se treba osloboditi nakupljenih strahova, to je doček novog prirodnog ciklusa oslobođenog zloduha, ciklusa blagonaklonog i plodonosnog. O nekadašnjem načinu življenja na Kvarneru svjedoče brojne zavičajne etnološke zbirke. Na obali i otocima to su zbirke u Kastvu, Mošćenicama, Grobniku, Dobrinju, Portu, Baški, Loparu, Osoru, Belom, Bakru, Novom Vinodolskom i na Košljunu. U Gorskome kotaru istovrsne zbirke imaju Prezid, Lič i Čabar. Na području Brod Moravica je etno selo Šimatovo. Tunere su promatračnice s ljestvama, podizane zbog jedne od najznačajnijih aktivnosti kvarnerskih ribara, tunolova. Na tom je području bilo nekoliko mjesta za izlov tuna. Zbog pretežno nepristupačne obale i malog broja uvala činilo se to uglavnom mrežama stajaćicama ″na zabod″, u koje se ribe zapletu. Na mjestima zadržavanja tuna u zaljevu ili mjestu njihova prolaska postavljane su stajaće tunolovke (tunere) s promatračnicom za praćenje kretanja jata. Do nje se uspinjalo strmim ljestvama, koso položenim iznad mora. Nalazile su se na Preluku, u Bakarskome zaljevu, brojnim mjestima na otoku Krku i drugdje. Tunolov na Preluku spominje se već 1438. godine, kada riječka vlast dopušta ribarima s područja Rijeke i Kastva da tamo postave tunolovke. Sredinom 17. stoljeća riječki jezuiti imaju pravo tunolova na Preluku, kada su vjerojatno postavljene tri promatračnice s ljestvama. Vlasnici mnogih tunolovki na Kvarneru, uključujući neke u Bakru, bili su u 16. i 17. stoljeću knezovi Zrinski i Frankopani. U početku su more eksploatirali njihovi ribari, a kasnije su ga davali u zakup koji im je donosio prihod veći od mlinarenja, vinarstva ili drugog ribolova. Danas su sačuvani ostatci i obnovljene dvije promatračnice s ljestvama kod Bakarca. Porat je zaštićeno privezište za barke i brodice s dugom i operativnom obalom, odnosno mjestom gdje pristaje linija (brod koji je redovna veza s kopnom). Veći porti imaju lučku kapetaniju i kapetana od porta. U otočnim mjestima porat (luka, lučica, mandrać) su glavna vrata, mjesto dolaska i odlaska odnosno najvažnijega dnevnog događaja – pristanka broda, koji je jedina veza s kopnom. Porat je srce svakoga primorskog mjesta, nerijetko najvažnije društveno okupljalište u kojem je nekada bila koncentrirana i važna djelatnost obalne populacije. Stjecište ribara, barkarijola, djece, staraca, nautičkih namjernika ili slučajnih prolaznika. Tu se krpaju mreže, pretovaruje riba ili odmah prodaje na licu mjesta, popravljaju i šekaju barke, igraju djeca, uče veslati, jedriti, roniti. U portu je uvijek netko tko zna o moru i ribama, o lokalnoj meteorologiji, o opasnostima koje donosi nevrijeme. Gromača je naziv za suhozid, način gradnje kamenog zida bez veziva, tehnikom slaganja. Suhozidi su rašireni cijelim Sredozemljem. Oslobađanje zemlje od kamenja i podzidavanjem, na padinama se dobivalo terasaste obradive površine. Zemlja se mukotrpno otimala kamenjaru i pretvarala u obradivo tlo. Gromačom su označavane granice posjeda, a višak izvađenog kamenja koje se nije moglo ugraditi u zidove slagao se na hrpu. Reprezentativan primjer su Bakarski prezidi. Nepristupačan kamenjar strme obale između Bakra i Bakarca u Bakarskome zaljevu gotovo je u cijelosti kultiviran na taj način. Takav oblik kultiviranja tla potječe vjerojatno iz 18. stoljeća i nastavljen je do 1930-ih. Prezidi su uglavnom zasađeni vinovom lozom. Uzgajala se "belina" od koje se dobivala poznata Bakarska vodica, suho pjenušavo vino. U novije vrijeme prezidi se obnavljaju i ponovo se sadi "belina". Na otoku Krku suhozidne gradnje kružnog oblika nazivaju se mrgari. To su markantne građevine u pejzažu, udaljene od stalnih naselja i namijenjene razvrstavanju ovaca na slobodnoj paši kada ih pastiri dotjeraju na striženje Toš je dio priče o maslini, važnoj sredozemnoj kulturi, čije ulje ima izvanredne prehrambene vrijednosti i izuzetno je cijenjeno. Na ovom području uzgaja se nekoliko vrsta maslina (drobnice, oblice, utorkuli) od kojih su neke izdašnije za tiještenje ulja, a druge kvalitetnije za jelo. Ulje se osim kod kuće, najprimitivnijim načinom prikladnim za manje količine maslina, dobivalo u tošu. U središtu toša nalazi se kružni kameni postament po kojem se kreće težak kameni kotač što gnječi masline i istiskuje maslinovo ulje. Zgnječena masa se zatim stavlja u športe (okrugle pletene vreće) te pod prešu da se ulje istisne do zadnje kapi. Način meljenja, prava i obveze tošara, vlasnika maslina i vlasti bila su određena sustavom običajnog prava. Ulje se čuvalo u kamenicama, kamenim posudama različitih veličina. Sačuvan je toš u mjestima Mošćenice, Brseč, Veli Lošinj, Ćunski Valun, Porat, Punat (iz 1770-ih, najstariji na Krku) i još nekima. Tornica je tipičan graditeljski element ruralnih naselja na Kvarneru. U gornjim naseljima liburnijskoga kraja, koji karakterizira urbanizam raštrkanog tipa i arhitekturne enklave uklopljene u ambijent, kuća za stanovanje ima konobu, kuhinju s tornicom, jednu ili dvije kamare (sobe) i šufit (tavan). Okućnica, najčešće popločena kamenim pločama, može imati šternu (cisterna za kišnicu), dvor (manja štala za ovce), venjak (ostava za suho granje i lišće). Tornica je polukružna prigradnja uz kuhinju u kojoj se nalazilo ognjišće s napom odnosno dimnjakom. Ognjište je središnji prostor kućanstva. Tu se boravilo zimi radi grijanja, a svakodnevno se, radi zajedničkog blagovanja, okupljala obitelj. Ognjište oko ložišta ima prijaklad od kovanog željeza, katkad ukrašen viticama, žarač i drugi pribor za poticanje vatre, trenogi (tronožni podstavci za posude), verugi (željezni lanac na kojem visi neizostavni kotlić za kuhanje palente, zagrijavanje vode ili sl.). Tu su i gradele za pečenje ribe, zemljane zdjele, lonci, čripnje (peke) za pečenje kruha ili krumpira, bukalete (vrčevi) za vino i vodu. Ponekad se u tornici nalazi i peknjica (krušna peć). Zvončari su sljednici drevne stočarske magijske tradicije. Točnije, Luperkalija, pastirskih običaja za zaštitu stada, odnosno rituala u kojem su sudjelovali muškarci odjeveni u životinjske kože. Imaju ih Rukavac, Halubje, Mune, Zvoneće, Brgud itd. Razlikuju se elementima maske. S obzirom na pokrivalo za glavu, maske se dijele na zoomorfne (životinjske maske) i vegetabilne (kape s cvijećem, tj. krabujosnice). Variraju i drugi detalji: mornarske majice ili karirane košulje i šareni ili crveni rupci, zatim baćuka, maćuka, balta (drvena kijača s grotesknom glavom kojom zamahuju u ritualnom kretanju), veličina zvona, način zvonjenja itd. Svaka skupina ima interna pravila, organizaciju i način ritualnog kretanja te pratitelje kao što su medvjed, vrag, barjaktar, sopac (svirač), ćaće (starješina) ... Zvončari su muškarci svih uzrasta – a osobita se pozornost pridaje prenošenju običaja na mlađe naraštaje. U ophodu, koji prati zaglušna buka zvona, zvončari povremeno oblikuju zvončarsko kolo. Žejanski zvončari imaju ogrtač od raznobojnih traka, više manjih zvonaca i posve drukčije kretanje. Oni pocupkuju sitnijim koracima, a zvonci više zveckaju nego što teško udaraju. Kastavskim zvončarima srodni su Grobnički dondolaši. Društvene igre dio su tradicije obalnih mjesta. One su nedjeljna i blagdanska razbibriga i zabava muškaraca i djece, a tek u novije vrijeme i žena, što je više iznimka nego pravilo. Igra se na boći, igre kartama (briškula i trešete) i mőra, a djeca su igrala trilju, špekule i prigodne igre uz blagdane npr. picanje jaja za Uskrs. Boćarija, jog ili joh je obavezan inventar naselja, nalazi se najčešće u njegovu središtu i svakodnevno je okupljalište. Igraju dvije skupine igrača, nekada drvenim, a danas metalnim kuglama koje treba kotrljati ili dobaciti što bliže bulinu (maloj kuglici), a ponekad najbližu protivničku kuglu preciznim pogotkom izbiti, što je impresivan podvig. Briškula i trešeta, najčešće zajedno u kombinaciji, igra se u parovima talijanskim kartama (trieštinama). Mőra se igra pokazivanjem nekog broja prstiju jedne ruke svakog od dvojice igrača glasnim izvikivanjem ukupnog zbroja pokazanih prstiju i čestim udaranjem o drveni stol u temperamentnom ritmu. Nekada su djeca igrala trilju pa su i danas na mnogim mjestima u kamen urezane podloge za tu igru, primjerice u Mošćenicama. Narodne nošnje što su se u prošlosti odijevale na Kvarneru vrlo su raznovrsne. Različiti su i izvori kulturoloških utjecaja koji su oblikovali njihov izgled. Svaki kraj ili otok ima specifičnosti, a od mjesta do mjesta razlikuju se u detaljima, načinu nošenja, dijelovima ukrasa. Pluralizam različitosti koje se ne mogu definirati zajedničkim crtama najvrjednija je baština kvarnerskih nošnji i modnih utjecaja. Spomenimo neke kuriozitete. Krčka ženska nošnja uobičajeno se sastoji od bijele košulje širokih nabranih rukava i teške, najčešće crne ili crvene suknje koja se slaže na velike pregibe. Posebnost je kotiga – zimska krznena suknja, od ovčjeg runa, koja izvanredno štiti od bure. Oglavlje se naziva rub ili dubljenac. Radi se o tkanoj dugačkoj i širokoj traci, najčešće žućkaste boje, koja se omotava oko glave poput turbana, na više načina. Muški nose kaban – teški ogrtač od stupanog vunenog platna koji odlično štiti od hladnoće. Izrazito su živopisne neke druge otočne nošnje, primjerice susačka ili creska. Orlečka ima posebno bogat nakit. Čine ga kolari i modaji, tj. koralji i ogrlica od niza medalja i kovanica s kutijicom-rekvijal. Rapski samostreličari protagonisti su viteškog nadmetanja koje potječe iz 1364. Te su godine utemeljene viteške igre u čast obrane grada Raba samostrijelom, oružjem koje potječe iz antike. Nakon što su u Rabu obnovljene 1995., igre s ozračjem srednjovjekovnog ceremonijala održavaju se u tome gradu svake godine. Samostrijel u svojim igrama koriste i balestrieri iz San Marina. Svečanost nadmetanja traje nekoliko dana. Započinje dolaskom kneza i njegove pratnje u Gradsku ložu gdje su okupljeni samostreličari, zastavničari i glazbenici koji bubnjevima, fanfarama i zvonjavom crkvenih zvona prate odlazak na blagoslov u katedralu. Slijedi otvorenje igara na trgu ispred crkve i podizanje zastave Grada. Na znak časnoga suda započinje natjecanje dvanaestorice vitezova. Pobjednika proglašava rapski knez i dodijeli nagradu mu “Felix”. Događaj se nastavlja svečanošću, glazbom, predstavljanjem starih zanata, povijesnih kostima itd. Igre se održavaju dva puta godišnje, krajem svibnja i srpnja. U srednjovjekovnom se duhu 15. kolovoza obilježava i Velika Gospa. Gumno je povišen kameni kružni plato ograđen zidom do kojeg vode stube. Gumna nalazimo na otoku Krku, koji je, iako krški skroman, najizdašnija žitnica na Kvarneru. Služila su za ručno vršenje žita. Snopovi žita polože se na tlo i zatim mlate cipom (mlat sastavljen od dva štapa povezana kožom ili konopom, od kojih se jedan drži u ruci a drugim udaraju snopovi) pa se tako odvaja zrnje od klasja. Zrnje se zatim vije vijačom (drvenom lopatom), kojom se baca u zrak da strujanje vjetra odnese ljuskice. Slijedi prosijavanje. Gumna su bila društvena okupljališta na kojima su se, najčešće uvečer, u toplijem dijelu godine družili mladi, pjevajući i plešući. Gastronomija vezana uz more skromna je i jednostavna, tipično mediteranska, temeljena na ribi i povrću. Žitarica je malo jer male obradive površine – terase ili vrtače – nisu pogodne za uzgoj većih količina tih kultura. Riba se priprema jednostavno – lešo (kuhana) s dodatkom maslinova ulja ili na brodet. Česta su jela koja se jedu žlicom, osobito maneštra i druga variva te jednostavna jela: palenta, kupus, repa, grah, ječam, pašta-šuta (pašta s gulašem), kalandraka (krumpir-gulaš). Blagovalo se – baš kao što se i danas preporuča – pet puta dnevno. Od verdure (povrća) najviše se jelo blitvu, radić, broskvu i drugo. Od grahorica bob i čič (slanutak). Za blagdan se bolje jelo i pripremalo bolji komad mesa, a u posne dane bakalar. Kaloričnije se jelo u vrijeme obavljanja težih poslova. Kao dodatak i začin jelu koriste se peršin, luk, češnjak, celer, mrkva. Vino je dnevna navada i dio prehrane. Iznimno cijenjene delicije su škampi i samonikle šparuge. U Gorskome kotaru sakupljaju se gljive i šumsko voće, a pripravlja se divljač i tzv. nadjev (crijevo nadjeveno kruhom, mesom i jajima). Karakteristična tjestenina otoka Krka su šurlice. Kvarnerske su slastice fritule, smokvenjak i rapska torta. Marunada je gastronomski festival u Lovranu, oduvijek poznat po slasnom voću. Na glasu su smokve, grožđe, masline, osobito trešnje, samoniklo bilje i kesteni – maruni. Njegovu vrsnoću i rodnost spominju stariji autori poput J. W. Valvasora iz 17. stoljeća te putopisci i istraživači poput Dragutina Hirca s kraja 19. stoljeća. U drugoj polovini listopada, u Lovranu, Dobreču i Lignju svake se godine održava Marunada – fešta od kestena. Ime je dobila po izuzetno kvalitetnoj vrsti krupnoga pitomog kestena maruna, koji u Hrvatskoj raste samo na liburnijskom prostoru od Ike do Mošćeničke Drage. Potječe iz sjevernogrčke pokrajine Tesalije. Ovdje razlikuju dvije vrste maruna. To su branac, koji je sam pao sa stabla i sakuplja se s tla, manje je postojan i treba ga brže konzumirati, i dubenac, koji se trese sa stabla, zatim ostavi u svom bodljikavom ovoju da stoji na hrpama otprilike tri tjedna, a potom se mlaćenjem vadi iz ovojnica. Tako tretirani maruni su cjenjeniji i može ih se sačuvati do Božića. Marunada, tradicionalni gastronomski festival maruna, održava se od 1973. godine i nudi bogat izbor različitih delicija od ovog rijetkoga slatkog kestena. Kastavski obrtnici dio su tradicije stanovnika Kastavštine, područja oko grada Kastva. Grad se nalazi na uzvisini između Rijeke i Opatije. Naseljen u kontinuitetu od prapovijesti, tipičan je mediteranski grad sa srednjovjekovnim zidinama, gradskim vratima, ložom. Bio je sjedište kastavske gospoštije koja se prostirala od Rječine do Mošćenica, a glavna joj je morska luka Volosko. Obrt i trgovina, uz poljodjelstvo i stočarstvo, činili su osnovu gospodarstva. Svojim proizvodima Kastavci su svake prve nedjelje u listopadu trgovali na tradicionalnom sajmu Bela nedeja. U Kastvu je djelovala Delavska škola u kojoj se školovalo za klesare, tesare, bačvare, košarače, likare, kotlare itd. O tim obrtnicima te o načinu življenja u nekadašnjoj Kastavštini govori zavičajna zbirka u Kastvu te prvi bačvarski muzej u Hrvatskoj, smješten iza gradske volte, blizu mjesta gdje se nekad nalazila najstarija poznata bačvarija na Kvarneru. Kovačija u Dražicama jedna je od tri kovačke radnje što su svojedobno postojale u tomu mjestu na Grobničkom polju. Izgrađena je prije više od 70 godina. Kovačija je u vlasništvu obitelji čiji pripadnici u njoj rade naraštajima. Današnji vlasnik naslijedio je zanat od svoga djeda, kvalificiranog kovača. Prostor kovačije muzej je te vrste djelatnosti i nudi pogledu sačuvane originalne predmete, poput klasičnog nakovnja, ložišta, mijeha, brojnih alatki i ostalog. Život na Susku, otočiću površine 3,8 km2, odredila je činjenica da je on geološki i kulturološki unikum. Susak je velik pješčanik, s jednim naseljem. Ono se sastoji od Gornjeg sela, starijeg dijela na uzvisini uz plodnu zemlju i Donjeg sela, tj. mlađeg i većeg donjeg dijela naselja niz padinu do mora. Taj dio zovu Spjaza. Na otoku raste trstika kojom se nekad prekrivalo kamene, suhozidne jednoprostorne prizemne kuće. Novije kuće u prizemlju imaju konobe. U crkvi sv. Nikole u Gornjem selu nalazilo se romaničko drveno raspelo iz 12. stoljeća. Prema legendi, valovi su ga izbacili na obalu, gdje su ga pronašli benediktinci. Mještani ga zovu Veli Buoh (Veliki Bog). Uz ribolov, glavna djelatnost do pojave turizma bila je proizvodnja cijenjenog vina. Tu se uzgajaju autohtone sorte vinove loze: sušćan crni, susac, trojišćina, krizol, pleskunaca, martinčića gruozje. Živopisna nošnja sastoji se od donje suknje s crvenim šarama, bijele podsuknje i gornje sitno nabrane crne suknje. Do izražaja dolazi osobito za vrtnje u temperamentnom ritmu. Izvire iz hispanskog kulturnog utjecaja na Mediteranu u 16. stoljeću, u doba kada su se Suščani bavili gusarenjem. Današnja je otočna nošnja izrazito raznobojna i nabrana. Drastično skraćenje doživjela je između dva svjetska rata, pod utjecajem francuske mode 18. st., pridošle preko Venecije. Susak je danas uglavnom iseljen otok. Većina Suščana živi u Hobokenu, u New Jerseyju. Povremeno se vraćaju na otok i svake godine obilježavaju Dan iseljenika. Prezid je naselje zanimljiva mjesta nastanka i podjednako intrigantne baštine. Spominje se 1260. godine kao Brezidan, a oblikovao se u 15. i 16. stoljeću u okrilju frankopanskih posjeda. Tim je posjedima bilo sjedište u Vinodolu, "pri zidu", tj. uz antički zid, limes (granicu), što je činio istočnu granicu Zapadnoga Rimskoga Carstva i štitio od barbara. Prezid je jedno od najranijih goranskih frankopanskih naselja. Otvorenog je tipa te je do druge polovine 20. stoljeća u kontinuitetu zadržao sve tipične karakteristike goranskog naselja. Ima sačuvane stare drvene autohtone kuće od kojih su neke vrijedna etnološka baština (kuća Vesel, kuća Ožbolt, kuća Žagar, kuća Lipovac). Kuće su četverokutne tlocrtne podloge, s dvostrešnim krovom strmoga nagiba, temelji i prizemlje su građeni od kamena a ostalo je drveno. Krovište je prekriveno šindrom. U prizemlju su štala i ostava, na katu je stambeni dio, u potkrovlju je nekada bio sjenik, danas tavan. Mlin u Martinovu Selu, popularno nazivan i Gašparov mlin, jedan je od 27 objekata te vrste, koliko ih je svojedobno postojalo na Rječini. Podignut u samom susjedstvu vodopada, drveni mlin još uvijek obavlja svoju prvotnu zadaću meljući pšenicu i kukuruz na davni način. Njegovo kameno kolo pokreće snaga Rječine. Nakon rekonstrukcije iznova je pokrenut 1992. Omiljeno je mjesto za izlet najmlađih, koji informacije o tomu od čega i kako nastaje brašno mogu saznati od mlinara čiji je djed bio vlasnik mlina u razdoblju od 1900. do 1989. Mljelo se i drugdje na Kvarneru. Malinska, na otoku Krku dobila je ime po mlinovima za žito. Žito je ovamo, najprije za vodenicu, potom za vjetrenjaču, nakon toga i za mlinove na gorivo, stizalo s omišaljskog i dobrinjskog područja. Krajem 18. stoljeća na Krku je radilo 12 mlinova. Posljednji je zatvoren u Bogovićima 1976. Ganak je najtipičniji dio goranskih kuća, čiji su temelji i dio prizemlja građeni od kamena i zidani, a gornji dio je od drva. Krovovi su najčešće na dvije vode, strmi i pokriveni šindrom te krovnim vijencom odmaknuti od ploha vanjske fasade radi zaštite od padalina, osobito snijega. Ako se radi o katnicama, prizemlje je gospodarski prostor, a stambeni dio je na katu. Uskim stubištem dolazi se na balkon, najčešće po cijeloj dužini stranice kuće, i od tuda se ulazi u stambeni dio. To je ganak, ukrašen slapovima cvjetova lončanica koje Goranke u vegetacijskom dijelu godine pažljivo uzgajaju. Grobničke mlikarice donosile su svakoga jutra svježe, domaće mlijeko u Rijeku. Ustajale su duboko u noći da bi upalile kućno ognjište u nekom od sela na Grobničkom polju, u starija vremena ponajprije stočarskom i ratarskom kraju. Zatim su skuhale kavu za ukućane, koji su još spavali, pripremile djeci sve što im treba za školu, pomuzle krave u štali, pripremile i uprtile na leđa velike posude otežale od mlijeka i spuštale se u grad, zdolun. Prije nego što je autobus povezao grad sa seoskim zaleđem išle su pješke, što znači i po 15-ak km u jednom smjeru. I to s teškim teretom stavljenim u plašćenicu, specifičnu vrstu naprtnjače. Uz mlijeko, znale su kao breme imati povelik teret drva za ogrjev namijenjenih prodaji u gradu. Pa onda istim putem natrag, zgorun. Mliječna staza što se stoljećima slijevala na teško opterećenim krhkim ženskim nogama s grobničkih pašnjaka u Rijeku presušila je nepovratno krajem 1990-ih, kada su nestale zadnje mlikarice. Time su mlikarice, svojedobno dio jutarnje gradske svakodnevice i s vremenom hodajući simboli povezanosti grada sa svojim ruralnim zaleđem, postale tek dio sjećanja. Ipak, mlikarica se na jednom mjestu u Rijeci još uvijek može sresti: na njoj posvećenom Mljekarskom trgu, lik grobničke mlikarice, izrađen skulptorskom rukom Belizara Bahorića, ne prestaje nekamo žuriti. Morčići, mori, moretti, morči nazivi su za tamnoputi lik Maura, Arapa, koji je postao motiv na nakitu koji srećemo na Kvarneru. Karakterističan je za grad Rijeku, ali se nosi u Primorju, na otocima i, manje, u Gorskom kotaru. Nekada je bio sastavni dio skromnije ženske dote, spadao u jednostavniji pučki nakit, a tek kasnije ulazi u građansku uporabu. O podrijetlu ovog nakita u Rijeci govori legenda o borbi hrvatskog feudalca Zrinskog protiv Turaka na Grobničkom polju i uslišenoj molitvi Riječanki da s neba padne kamenje i zatrpa neprijatelja. No venecijansko podrijetlo crmpurastog lika s turbanom vjerojatnije je. Vrhunac raskošnosti nakit doživljava u 18. stoljeću, kada se trgovačkim i pomorskim vezama prenosi u Rijeku. Radi se o emajliranom zlatu, ukrašenom rubinima, biserima, koraljima. Kod nas su najraširenije naušnice, dok u venecijanskom nakitu lik crnca krasi ponajprije broševe i igle. Naušnicu ponekad nose i muškarci, osobito pomorci koji su u slučaju brodoloma i gubitka imovine njome mogli platiti povratak kući. Etnografski postav Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskoga primorja Rijeka čuva predmete materijalne kulture karakteristične za djelatnosti kojima je u osnovi rad, odnosno temelj ljudske egzistencije. To su ratarstvo, stočarstvo, ribarstvo, maslinarstvo, vinogradarstvo. Pridružuju se tome različite vrste transporta i načini prenošenja tereta (zbog konfiguracije terena), zatim predmeti rukotvorstva i obrta (obrada drva, pletarstvo, bačvarstvo, kotlarstvo, lončarstvo, tkalstvo). Postavom je predstavljena tipologija naselja, kuća i gospodarskih zgrada, kuhinjski predmeti koji su se koristili na ognjišću i oko njega te narodne nošnje koje prezentiraju kulturološku različitost ovog područja. Izložbu predmeta prate fotografije koje ih prikazuju u uporabi, odnosno način njihovog korištenja u svakodnevnom življenju. Etnografska zbirka na Košljunu, u benediktinskom samostanu, od izvornih predmeta uključuje rekonstruiranu krčku kuhinju te tkalački stroj (krosno) na kojem su Krčani u kućnoj radinosti ručno tkali vunenu odjeću, pokrivače i slično za osobne i obiteljske potrebe. Unikatna stara krčka muška i ženska odjeća tkana je od vune ili pravljena od kože. Tu su i šalovi, pokrivala (rubi), primjerci nakita. Zbirka je spomenik kulture. Etnološku zbirku na otoku Krku posjeduje i franjevački samostan u mjestu Porat, uključujući toš za tiještenje maslina iz 1850. Etnografsku zbirku ima i zavičajni muzej u Baški, koji čuva narodnu nošnju bašćanskog kraja, starinsko posuđe i kuhinjski pribor.
TURISTIČKA ZAJEDNICA KVARNERA 51410 Opatija, Nikole Tesle 2, tel: +385/51/272-988, fax: +385/51/272-909 http://www.kvarner.hr, e-mail:kvarner@kvarner.hr