Arheološka baština
Etnografski vremenoplov
Pismo kao baština
Glazbena baština
Graditeljska baština
Industrijska i tehnička
baština

Književna riječ
Likovna baština



 
Marijan Bradanović i Daina Glavočić
GRADITELJSKA BAŠTINA

(i kiparstvo od kasne antike do klasicizma)


Kvarner je područje burne prošlosti, o čemu svjedoče događaji još od pretpovijesnih i antičkih vremena. U sutonu antike barbarske su provale preko dunavskoga limesa bile sve češće i intenzivnije. U 4. st. poslije Krista zato se osniva Alpska klauzura, sustav fortifikacija za obranu unutarnjega područja zapadnog dijela Rimskoga Carstva. Glavna logistička baza postaje dotad manje važan lučki grad Tarsatica, na mjestu središta današnje Rijeke. U 6. stoljeću Kvarner je poprište Justinijanove rekonkviste, imperijalnog projekta povrata krajeva izgubljenih u barbarskim provalama u okrilje Istočnoga Rimskoga Carstva. Vrijeme je to izgradnje pomorskoga limesa, ranobizantskoga lanca utvrđenja, manjih uporišta i promatračnica, čija je zadaća bila kontrolirati i braniti plovidbeni put uzduž istočne obale Jadrana.

Na Kvarneru su poznati desetci takvih lokaliteta. Neki su smješteni na unutarnjem plovnom putu između otoka i kopna (Lopar u istočnom predgrađu Novog Vinodolskog, Korintija na sjeveroistočnom krčkom rtu Sokol). Neki su na udaljenim otočićima i hridima, danas dostupnim samo nautičarima (Palacol pokraj Orude u Kvarneriću). Unutar fortifikacija podizale su se i crkve. Zbog kasnijeg kontinuiteta održavanja kultnog mjesta one su najčešće i njihovi najbolje sačuvani dijelovi. U sklopu utvrde na obroncima Kamenjaka, ponad Barbata na Rabu dobro je sačuvana ruševina jednobrodne crkve, širokog, polukružnog svetišta. Crkva je posvećena sv. Kuzmi i Damjanu, ljekarnicima i ranarnicima, štovanim u izoliranih vojnih posada. Na otočiću Sv. Marko, na koji se danas prislanja Krčki most, ostatci su lezenama ojačane jednobrodne crkve sv. Ivana Zlatoustoga. Na lokalitetu Lovreški, na istočnoj strani otoka Cresa, ostatci su jednobrodne crkve sv. Lovre mučenika, poligonalno istaknutog svetišta.

Gradovi rimskoga razdoblja napušteni su i razoreni poput Fulfinuma na otoku Krku ili se s poteškoćama počinju ponovno uzdizati u urbanistički reduciranim oblicima poput Osora. Razvijeni srednji vijek početak je burnoga razdoblja feudalnog partikularizma i smjenjivanja središnjih vlasti te stabilizacije stanja podjelom područja između Mletaka, Ugarsko-Hrvatske Kraljevine i Njemačkoga Carstva. Prva polovina XI. stoljeća, kao doba rane romanike, razdoblje je najvećega procvata benediktinske kulture na našim otocima. Red sv. Benedikta prepisivanjem rukopisa posreduje na Sredozemlju u prenošenju antičkih znanja u srednji vijek. Vodeće mu je žarište djelovanja na Kvarneru samostan sv. Petra u Osoru, a značajno je središte i crkva sv. Petra u Supetarskoj Dragi. Male, uglavnom romaničke crkve, vrijedan su dio kultiviranog krajolika na Kvarneru. Desetci takvih skromnih, jednobrodnih crkvica s polukružno istaknutom apsidom razasuti su u specifičnom krajoliku gromača i suhozida širom otoka i obale. One su tipološki romaničke, mada su nastajale tijekom 13., pa čak i u 14. stoljeću. Na Cresu se bilježi pojava prijelaznih romaničko-gotičkih oblika, crkvica koje imaju polukružna svetišta, dok su im lađe presvođene šiljastim svodom (Sv. Rok i Sv. Nedjelja u selu Filozići). Ondje je česta pojava umetanja svoda u romaničku konstrukciju (Sv. Kristofor ili Krstipul iznad Martinšćice).

Sljedeće stilsko razdoblje, mletačku gotiku, na otocima će promovirati franjevački red. Prvi su arhitektonski odraz novog načina oblikovanja, franjevačku crkvu u gradu Krku (početak 14. stoljeća) slijedili mnogi samostani. Kontinentalni gotički način dolazi na Kvarner preko Pazinske grofovije a raspoznajemo ga ispod baroknih slojeva župnih crkava u Lovranu i Brseču te na riječkoj, nekoć augustinskoj a sad dominikanskoj, crkvi sv. Jeronima. Kasnogotičke crkvice na Cresu podižu istočnoistarske graditeljske radionice (Sv. Marija Magdalena, Filozići).

Mletačka rana renesansa najprije se ogledala na gradilištu nove osorske katedrale, koja je uz nekoliko patricijskih palača predstavljala labuđi pjev drevnoga grada. Gradnju vodi Codussijev sljedbenik G. da Bergamo a skulpture kleše G. Buora. U Cresu, koji se naglo počeo razvijati na račun opustjeloga i malaričnoga, tada već samo nominalnoga biskupskog sjedišta Osora, majstor Franjo na gradilištu nove župne crkve primjenjuje osorska iskustva. Na Rabu i Krku uz mletačka iskustva prisutan je i firentinski utjecaj, koji dolazi posredno, preko ugarskoga dvora. Među putujućim majstorima ističu se Albanac Andrija Aleši i Hrvat Petar Radov Trogiranin.

U doba kasne mletačke uprave otoci stagniraju, s iznimkom nekih poluurbanih i seoskih naselja. Do pravog razvoja ribarskih sela Mali i Veli Lošinj doći će tek u doba procvata jedrenjačkog brodarstva na Kvarneru koncem 18. i u 19. st. Velološinjske barokne crkve sv. Antuna opata i Gospe od Anđela riznice su umjetnina koje vješti lošinjski pomorci pribavljaju u Mlecima. Velik dio graditeljstva Lubenica na otoku Cresu može se pripisati 17. i 18. stoljeću. Beli, s jasnim predantičkim i antičkim korijenima, danas uglavnom čine novije kuće, izuzevši župnu crkvu koja je romanička gradnja s ranijim supstrukcijama. Vrijednost tih naselja ogleda se u izvanrednom smještaju u krajoliku. Od polovine 17. st. izdižu se gradovi liburnijske Istre, koji su dotad snažno stradavali u mletačkim napadima tijekom uskočkih ratova. Markantna pretpovijesna impostacija, srednjovjekovna organizacija urbanog prostora zbijenoga unutar zidina te spoj pretežito barokne arhitekture kontinentalnog ugođaja, s mediteranskim načinom korištenja kamene, arhitektonske plastike i sačuvanom tradicijom opločenja oblucima čine Brseč i Mošćenice posebnim. Lovranski stari grad pak ističe se arhitekturom baroknih palača.

Doba baroka u Rijeci započinje isusovačkom rotondom crkve sv. Vida. No do pravoga uspona grada dolazi habsburškom pomorsko-merkantilističkom politikom u 18. stoljeću. To je vrijeme velikih javnih zahvata poput izgradnje lazareta (danas sjedište riječkih vatrogasaca) 1725. godine. Ujedno vrijeme dolaska stranoga kapitala, poput flamanskog ulaganja u riječku Rafineriju šećera, u drugoj polovini 18. stoljeća. Nasuprot riječkoga željezničkog kolodvora danas su djelomično sačuvana izvorna skladišta Rafinerije. Izvrsno je sačuvana njezina upravna palača, oslikana rokoko i barokno-klasicističkim freskama. U Rijeci, gradu desetaka sačuvanih mramornih baroknih oltara, značajni trag ostavljaju gorički kipari G. i P. Paccassi i P. Lazzarini te J. Contiero, Padovanac s radionicom u Ljubljani. Rijeka postupno postaje i dominantno emitivno središte, iz kojeg udomaćeni graditelji ili klesari (A. Verneda, B. i G. Martinuzzi, A. Michelazzi) počinju djelovati na širem prostoru, poneki od njih čak i na mletačkim kvarnerskim posjedima, ugrožavajući dotad neupitni monopol majstora s laguna. U drugom desetljeću 19. stoljeća prema projektu J. Storma izvodi se klasicistički ukras pročelja riječke crkve Uznesenja Marijina. Grof L. Nugent, inspiriran buđenjem hrvatske nacionalne svijesti i povijesnim usudom dinastije Frankopana, provodi romantičnu obnovu trsatskoga kaštela. To su u nacionalnim okvirima prestižne realizacije nastupajućega razdoblja.

O razvoju Gorskoga kotara u prvoj polovini 18. stoljeća govori niz odlično sačuvanih jednobrodnih crkava poligonalno zaključenih svetišta, često presvođenih križno-rebrastim svodovima Stilski se tu prožimanju barok i gotika tipični za brdska područja (Sv. Mihovil na groblju u Šimatovu, Sv. Duh u Malim Dragama, Sv. Rok na groblju u Brod Moravicama). Unutrašnjost crkava često je oslikana vegetabilnim ornamentom. U skladu s podalpskom tradicijom, oslik se pojavljuje i na vanjštini. Na crkvi Majke Božje Škapularske u Moravičkim Selima arhitektonska plastika oblikovana je maniristički, sačuvan je i raskošan drvorezbareni polikromirani oltarni retabl iz prve polovine 18. stoljeća. Drvorezbareni oltarni retabl s početka 18. st. sačuvan je u crkvi sv. Petra i Pavla u Osojniku. Nakon izgradnje prve kolne ceste koja je spojila Rijeku i Karlovac, napredak postaje izrazitiji. Crkva sv. Franje u Rtiću kraj Lukovdola primjer je zrelobaroknog gesamtkunstwerk ostvarenja, s bogatim iluzionističkim slikarijama i oltarnim retablima. Tipična zrelobarokna crkva, s prigrađenim kapelama, zavjetna je Majka Božja na Svetoj Gori pokraj Gerova. Barokna pročelja zadržavaju se na župnim crkvama sv. Hermagore i Frotunata u Gerovu (prva polovina 19. st.). U Čabru su sačuvani fragmenti kaštela Zrinjskih, a cjelovito je sačuvan njihov kaštel u Brodu na Kupi.

Rijeka doživljava najsnažniji rast i razvoj krajem 18. st., s vrhuncem industrijske proizvodnje na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Zbog gradnje industrijskih postrojenja, nasipavanja obale za stvaranje moderne luke, povezivanja grada željeznicom 1873. i cestama sa zaleđem, uključujući središnju Europu (Budimpešta i Beč), Rijeka je postala važan lučko industrijski tranzitni centar i to mitteleuropskog izgleda, a ne mediteranskog kakav bi se mogao očekivati s obzirom na smještaj uz Jadran.

Razdoblje od 1868. do kraja Prvoga svjetskoga rata, dok je Rijeka bila pod mađarskom upravom, ostavilo je traga u urbanoj strukturi, u planovima iz vremena gradonačelnika Giovannija de Ciotte (1872. – 1896.), u stilskim odrednicama arhitekture historicizma i secesije, kao i u velikim gabaritima s dekoracijama pročelja javne, industrijske i stambene arhitekture. Nju su projektirali mahom državni arhitekti iz Budimpešte, iz Trsta i obližnjih centara Austro-Ugarske Monarhije. Talijanska vladavina na Kvarneru između dvaju svjetskih ratova gradila je racionalističke i funkcionalističke objekte obnavljajući uzore, Italiji bliske, klasične provenijencije.

Turističkim procvatom Kvarnera u 19. stoljeću, na opatijskom, lovranskom, lošinjskom i crikveničkom području pojavljuje se ladanjska arhitektura. Vrijedna ostvarenja tog tipa gradnje autorski je potpisao bečki arhitekt Carl Seidl, ali su prisutni i domaći graditelji poput Andrea Rubinicha ili Attilia Moguoloa, koji je izgradio vile San Giovanni, Adela i Rosenvilla. Veličinom i lijepim smještajem u lovranskome su se zaljevu isticali Grand Hotel Laurana (danas ortopedska bolnica), secesijski hotel Exelsior (1912.), a u središtu živopisno obojena vila Gianna (1904.). Takvoj se arhitekturi pridružuju opatijski historicistički hoteli i pansioni, među njima hoteli Kvarner (1884., arhitekt Wilhelm), Imperial i Opatija (1885.). Najznačajniji graditelji historicističkih (neogotičkih) i secesijskih građevina Kvarnera su Carl Seidl, Max Fabiani i Carlo Conighi.

Ambijentalna vrijednost te arhitekture je u ravnopravnom tretiranju okolnih parkova, vrtova te bujnog mediteranskog zelenila. Javna arhitektura Opatije obuhvaća i jednostavnu zgradu nekad važnog kulturnog društva Zora (osnovanog 1889.), raskošnu visokohistoricističku palaču Casino di Lettura (danas trgovački centar), nekad luksuzno opremljenu Vilu Rosaliu (1896.). U Opatiji je velika neoromanička crkva Marijina Navještenja s nadaleko uočljivom kupolom (1906. – 1932.) i luksuzne vile uz more prema Voloskom od vile Papo do vile Madonna. Natprosječno kvalitetno su izvedene ladanjske vile Frappart, Magnolija ili Astra te vila Jakoba Ludwiga Münza, smještena uz samo more, opremljena vitrajima iz Innsbrucka i poznatom mađarskom keramikom Zsolnaj.

Usporedno s njima postoji pučka arhitektura kamenih jednokatnih domaćih, primorskih kućeraka s konobom, obrtom ili trgovinom u prizemlju, karakteristična za cijeli primorski dio županije. Ta je arhitektura pripadala stoljetnoj tradiciji Kvarnera. Ako je neodržavanjem Staroga grada u Rijeci gotovo iščezla, srećom nije drugdje. To potvrđuju obala i otoci Kvarnera, zarana naseljeni specifičnim akropolskim gradićima, zbog konfiguracije obale koja se pod Učkom strmo spušta k moru te iz sigurnosnih razloga, zbog obrane od napadača s mora. U primorju su na vrhovima brežuljaka izgrađeni gradići opasani zidovljem, s glavnim gradskim vratima naselja, natkrivenom ložom za vijećanje, sa središnjom crkvom visoka zvonika te gusto sabijenim kamenim, najčešće jednokatnim kućama s terasom nad ulazom u prizemnu konobu. Pred crkvom je obično glavni gradski trg na kojem se odvijaju važnija događanja i proslave. Na otocima je još sačuvano nekoliko takvih naselja, ali vrlo prorijeđena stanovništva.

Današnja se Rijeka dobrano protegnula uzobaljem i proširila uzbrdo padinama Kozale, Trsata, Drenove i još dalje. Vrjednija su zdanja u Rijeci u međuratnom razdoblju projektirali arhitekti iz Italije i riječkoga Tehničkog ureda (B. Angheben, R. Puhali, Dujmich, Y. Clerici) ili iz Trsta (Nordio-Frandoli), te na Sušaku hrvatski arhitekti iz Rijeke ili Zagreba (J. Pičman - A. Albini, K. Ostrogović, I. Emili, D. Buneta). Nakon Drugoga svjetskoga rata uglavnom su podizana neboderska stambena naselja na rubovima grada te pokoja veća zgrada javne namjene u centru, poput crkve sv. Nikole (B. Magaš), robne kuće Ri (N. Kučan) i zgrade Croatia Linea (V. Grubišić).


Fulfinum je bio antički lučki grad na otoku Krku, prvotno naseljen koloniziranim rimskim veteranima. Dobro ilustrira sudbinu antičkih gradova. Za barbarskih provala je napušten, a stanovništvo se sklonilo na obližnju, lakše obranjivu uzvisinu današnjeg Omišlja. Takve su utvrđene uzvisine često imale neprekinut kontinuitet naseljenosti još iz željeznoga doba. U antici su nastavile život kao ruralni, starosjedilački antipod planiranom rimskom gradu u podnožju. Za barbarskih provala mnogostruko su dobile na značenju, postajući pribježišta stanovništva sa širih područja. Nakon što se Fulfinum pretvara u ruševinu, na njegovom rubu još se neko vrijeme održava velika ranokršćanska crkva tlorisne forme latinskoga križa. Takve točke u ranom srednjem vijeku zaposjedaju benediktinci. Kada više ne mogu održavati velika kasnoantička krovišta, redovnici grade nove crkve. Na istom su lokalitetu sačuvani ostatci takve male, troapsidalne gradnje položene na podnicu izvedenu u tehnici opus spicatum (podnica je ostatak ranije antičke arhitekture). Sličan je slučaj troapsidalne crkve u sklopu nekadašnje benediktinske opatije u Dolu pod Grotom, pokraj Beloga na Cresu.

Tarsatica je kasnoantički grad iz kojeg je izrasla današnja Rijeka. U rimsko doba militarizira se, pretvara u kastrum utvrđen zidinama. U njegovom središtu gradi se vojno zapovjedništvo. Njegovi današnji ostatci su reprezentativan portal (stoljećima poznat kao Rimski luk), opločenje dvorišta i obodni zidovi, zidani karakterističnom kombinacijom kamena lomljenca i ravnajućih slojeva velikog rimskog krovnog crijepa tegula. Putnik će ostatke Tarsatice pronaći unutar još uvijek dobro čitljivog perimetra gradskih zidina u osi s Gradskim satnim tornjem, glavnim, primorskim ulazom u grad, koji je usprkos brojnim mijenama zadržao izvorni, antički položaj. Od Koblerovog trga ispred Rimskoga luka, središta srednjovjekovne riječke komune, Užarska ulica proteže se prema istoku na trasi antičkoga decumanusa. Na toj glavnoj arteriji grada nisu rijetki nalazi kasnoantičkih podnih mozaika poput onih prezentiranih u kasnogotičko-baroknom sklopu kuća Garbas (Užarska 26), pronađenih na obližnjem prostoru. Na istočnom kraju Staroga grada, nekadašnje Tarsatice, na prostoru koji je obilovao vodom iz obližnjeg potoka i graničio s lukom u estuariju Rječine, u doba kasne antike izgrađeno je javno kupalište. Ovdje, među trgovcima, lučkim radnicima i vojnicima okupljenim s različitih strana Carstva širio se i nauk prvih kršćana pa je stoga to bilo i mjesto prve kršćanske bogomolje. Crkva Uznesenja Marijina, izgrađena iznad termi, posjeduje slojevitost od ranokršćanskih podnih mozaika u supstrukcijama preko srednjovjekovnih (romaničkih i gotičkih) te barokne i klasicističke faze.

Ranokršćanski podni mozaici na otocima učestalo se javljaju tragom činjenice da su kvarnerski otoci u kasnoj antici pribježišta izbjeglicama s kopna. Luksuzni mozaici pronađeni su i sačuvani u podzemlju krčke, rapske i stare osorske katedrale (današnje crkve sv. Marije na groblju), svetištu nekadašnje rapske crkve sv. Ivana Evanđelista i pokraj romaničke crkve sv. Marka u Baški, ispod koje se prostiru ostatci trobrodne bazilike. Iz ranijeg razdoblja klasične antike dobro je sačuvan dio mozaika krčkih gradskih termi s prikazom Tritona i dupina prezentiran u pobočnoj prostoriji mjesne gostionice.

Starohrvatske nekropole u Vinodolu potječu iz ranoga srednjeg vijeka, kada je kopneni dio Kvarnera u sastavu Hrvatske kneževine, a otoci još priznaju vlast Bizanta. Hrvati su kao ključni saveznici Franaka u borbi s Avarskim kaganatom bili opremljeni za ono vrijeme vrhunskom vojnom opremom, o čemu svjedoče nalazi sa starohrvatske nekropole Stranče u Vinodolu. Uz oružje i ostruge, tipični su grobni prilozi naušnice radionica koje nakit proizvode u doticaju s utjecajima dalmatinskih gradova. Nalazi se čuvaju u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Rijeci.

Karolinški utjecaji u arhitekturi i skulpturi izraziti su u doba ranoga srednjeg vijeka. U arhitekturi je u pravilu riječ o adaptacijama antičkih gradnji. U skulpturi je pak vidljiva i prisutnost klesarskih radionica iz karolinške Istre, čak uporaba mekšeg, za oblikovanje podatnijeg kamena iz istarskih kamenoloma. Na kamenim oltarnim pregradama uobičajeni su motivi isprepletenih troprutih vrpci, protkanih motivima ljiljana, virovitih rozeta te detalja ptica, lavova i sl. Motive kršćanske simbolike majstori uvelike preuzimaju s predložaka ranokršćanskih podnih mozaika. Česti nalazi predromaničke skulpture u desetcima otočnih crkava svjedoče o blagostanju i političkoj važnosti koju je uživao Kvarner, našavši se u središtu pažnje velesila, Bizanta i Franaka. Ističe se predromanička plastika osorske muzejske i sakralne zbirke (obje na glavnom trgu uz župnu crkvu u Osoru), zbirke pri krčkoj katedrali, omišaljske župne crkve i obližnjega lapidarija te rapskog lapidarija u renesansnoj crkvi sv. Kristofora.


Benediktinske zajednice kao kulturna središta na Kvarneru predvodio je samostan sv. Petra u Osoru, koji je osnovao osorski biskup sv. Gaudencije. Na stambenim kućama u tomu mjestu uzidani su reljefi koji su prvotno pripadali vrsnom ranoromaničkom ukrasu pročelja crkve sv. Petra. U sklopu ruševina crkve dobro je sačuvan svođeni prostor oratorija, s nišom za čuvanje relikvija. Slični liturgijski prostori nalaze se u prizemljima rapskih ranoromaničkih zvonika sv. Andrije i sv. Ivana Evanđelista. U svetištu potonje, ruševne crkve sačuvan je rijedak primjer pala, hodnika za svečani liturgijski ophod redovnika. Iz ranoromaničkog je razdoblja i danas cjelovita, tipološki karakteristična trobrodna troapsidalna crkva sv. Petra u Supetarskoj Dragi. Stupovlje koje dijeli lađe crkve ukrašeno je vješto klesanim antikizirajućim kapitelima, karakterističnim za benediktinske klesarske radionice na Kvarneru. Razdoblju zrele romanike 12. st. pripadaju slijepe arkade pročelja rapske katedrale i njezin zvonik. U riznici katedrale čuvaju se ponajbolji primjeri romaničkoga zlatarstva, poput relikvijara sv. Kristofora i dijelova ukrasa prijenosnoga oltarića, s likovima apostola izvedenim u tehnici emajla.

Romanika na otoku Krku razvija se i pod utjecajem zadarskih radionica. Vidljivo je to u tipološki jedinstvenoj dvokatnoj romaničkoj crkvi sv. Kvirina (kraj 12. stoljeća), prigrađenoj uz pročelje katedrale Uznesenja Marijina u gradu Krku. Vrsna zreloromanička realizacija (slijepi lukovi i kordonski vijenci apsida, kubični kapiteli) svjedok je političkoga i gospodarskoga uspona krčkih knezova. Iz istog su vremena trolisne crkve centralnoga tlorisa poput sv. Dunata pokraj Punta i sv. Krševana pokraj Milohnića, čiji se postanak povezuje sa širenjem jurisdikcije Zadarske nadbiskupije na područje Krčke biskupije. Kulturu glagoljaških benediktinskih samostana predstavlja izvrsno očuvana samostanska crkva sv. Lucije u Jurandvoru.

Kašteli s romaničkim slogom gradnje nisu rijetkost na Kvarneru. U tomu se ističu utvrde krčkih knezova Fortičina pokraj Omišlja i Gradec pokraj Risike na otoku Krku. U Vinodolu se u toj fazi dograđivao Belgrad, utvrđeni zbijeg s dvije prethodne, kasnoantičke faze. Na impozantnim ruševinama prije više stotina godina napuštenih vinodolskih kaštela Ledenica i Hreljina također se izvrsno očitava romanička faza gradnje. Slično je i na sjevernom dijelu kastavskih zidina, u predjelu Žudike.

Vinodolski majstori-graditelji u doba renesanse posao su morali potražiti na otocima jer je zbog turske prijetnje u zaleđu u Vinodolu došlo do zamiranja graditeljskih aktivnosti, s iznimkom radova na fortifikacijama. Stoga na sakralnom planu u Vinodolu kasnog 15. i 16. stoljeća prevladavaju manje, jednobrodne kasnogotičke crkve pravokutnog svetišta (zaklade Bernardina Frankopana) ili tek nešto raskošnije pavlinske, samostanske realizacije (Novi, Crikvenica). Ubrzano se jača obrana kaštela, osobito Trsata, Bakra, Grobnika, Drivenika, Ledenica, Novoga i Grižana. Vinodol postaje pribježište stanovništva i klera iz unutrašnjosti pa su stoga i danas mnoge njegove crkve riznice romaničkoga i gotičkoga zlatarstva (Bribir, Novi, Bakar). Iz Ugarske, s Korvinova dvora, preko Senja dolazi firentinski školovan Majstor mramornih Madona (župna crkva u Bribiru).

Gotička, renesansna i maniristička drvorezbarena skulptura u izrazito velikom broju je sačuvana na Kvarneru. Do naših je dana često opstajala zbog posebnog štovanja, kao što je to bio slučaj s ranogotičkim čudotvornim raspelom sv. Vida u Rijeci. U manjim sredinama sačuvana je ponekad i stoga jer u doba baroka više nije bilo gospodarske snage oltarni retabl zamijeniti pomodnijim mramornim uratkom. Ističu se djela M. Moronzona (korske klupe u Rabu), A. da Murana (Bogorodice s Djetetom u Cresu i Vrbniku), zatim P. Campse i G. da Malinesa (retabli u Baški i Vrbniku) kao i glavni oltar vrbničke i dobrinjske župne crkve, oltar sv. Klementa u Klimnu te skulptura sakralnih zbirki u Krku, Dobrinju, Vrbniku, Osoru i Rabu.

Barok se najranije pojavljuje na isusovačkim realizacijama od crkve sv. Vida u Rijeci, preko nedovršene Crekvine u Kastvu i župne crkve u Mošćenicama. Barokni stil se u Vinodolu promovira s opsežnim radovima na trsatskom franjevačkom samostanu u drugoj četvrtini 17. stoljeća.. Nedugo zatim on se izrazio na profanoj arhitekturi Staroga i Novoga dvora u Kraljevici. Upravna palača riječke Rafinerije šećera najznatnije je profano arhitektonsko ostvarenje druge polovine 18. stoljeća. Župna crkva sv. Andrije u Bakru, i danas najveća na području naše županije, tipičan je predstavnik zakašnjelih baroknih strijemljenja u nas još prisutnih u arhitekturi 19. stoljeća.


Klasicizam
u nas dolazi posredstvom Trsta, a njegovo je najkvalitetnije ostvarenje, pročelje riječke crkve Uznesenja Marijina, realizirano u drugom desetljeću 19. stoljeća. Obnova trsatskog kaštela u prvoj polovini 19. st. prva je romantična obnova jednoga srednjovjekovnog kaštela u Hrvatskoj.

Vila Angiolina svojom je pojavom označila novo razdoblje u životu obalnog mjestašca Opatije. Izgradnja Vile Angioline 1844. potaknut će preobrazbu dotadašnjeg malog ribarskog mjesta u mondeno turističko i zdravstveno središte. Pogotovo od 1880., nakon što je u Opatiju došlo Društvo južnih željeznica. Tada se ubrzano grade mnogi hoteli, ljetnikovci, pansioni, paviljoni, sanatoriji, kupališta, parkovi i šetališta pa 1889. Opatija dobiva status elitnog zimovališta i ljetovališta, mahom za goste iz Beča. Začetak običaja da se ugošćuju istaknute ličnosti politike i kulture, pa i okrunjene glave, potječe upravo od obitelji Higina Scarpe koji je izgradio svoju klasicističku Vilu Angiolinu s perivojem. 

Vile Carla Seidla u Lovranu na prijelazu 19. u 20. st. najvredniji su dio ladanjskog historicističkog i secesijskog graditeljstva. Najdojmljivije su vile koje je Carl Seidl projektirao za bogate naručitelje iz Austrije, asimetrična tlocrta i gabarita, raskošno opremljene unutrašnjosti i s pročelnim detaljima, dekorirane mozaicima u bogato uređenim parkovima. Takve su Vila Frappart, Santa Marija, Guera, Magnolia i druge. Seidl je radio i u Opatiji, gdje je autor Vile Ariston, te male, neoromaničke evangeličke crkve.

Korzo je kao reprezentativna gradska šetnica oblikovano krajem 19. i početkom 20. stoljeća, nakon rušenja gradskih južnih bedema i nasipavanja terena prema moru. Južnim nizom kuća dominira visoko secesijsko zdanje ex hotela Royal (sada županijsko sjedište i robna kuća “Magma”), čije su više zone pročelja opremljene stiliziranim vegetabilnim ornamentalnim repertoarom a prizemlje i mezzanin, za epohu karakterističnom, otvorenom željeznom konstrukcijom s velikim ostakljenim površinama. Visinom joj parira na drugom kraju Korza kuća arhitekta Giacoma Mattiassija (u kojoj je nekada bilo kino) s kamenim balkonskim reljefnim ogradama i ostakljenim mezzaninom. Na Korzu je i neorenesansna zgrada glavne pošte (kraj 19. st.) te slikovita uska, žuta secesijska kuću Milcenich-Cerniak, projektanta E. Ambrosinija. Nasuprot nje je klasicistička zgrada Radio Rijeke (1845.) s altanom, balkonom na stupovima, izgrađena po projektu Riječanina Antonija Deseppija. Tu je bila Narodna čitaonica (1889. – 1927.), a u zgradi je 1905. donesen politički dokument nazvan Riječka rezolucija. Nešto je dalje, bogato ukrašeno stupovljem i ženskim figurama, historicističko pročelje palače Filodrammatice, koju je 1890. za glazbenoscenske nastupe projektirao, u Rijeci udomaćeni, Tršćanin Giacomo Zammattio. Izrazito kićeno neorenesansno pročelje nadopunjuju rokoko štukature unutrašnjosti (L.Strichtius) i stropne slikarije koncertne dvorane na katu, Tršćanina Eugenija Scomparinija.

Guvernerova palača izgrađena je kao rezidencija namjesnika Ugarske, koji je vladao Rijekom od 1868. do 1914. Po narudžbi guvernera Lajosa Batthyanyja palaču je 1896. projektirao budimpeštanski arhitekt Alajos Hauszmann, u duhu visokog historicizma s neorenesansnom potkom. Interijer (atrij, saloni i Mramorna dvorana) kao i vanjština s monumentalnim pročeljem, arkadnim krilima i parkom, u službi su protokola. Smještena na akropolskoj poziciji, palača je, kao stvarno i simbolično sjedište državne uprave, imala burnu prošlost. Bila je poprište sukoba talijanskih aneksionista (ardita) pjesnika Gabrielea D’Annunzija s pristalicama opcija riječke nezavisnosti i priključenja Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. U palači je danas smješten Pomorski i povijesni muzej Hrvatskoga primorja.

Palača Modello, djelo bečkoga ateliera Helmer i Fellner, dovršena je 1885. za potrebe Gradske banke. Na pročeljima se izmjenjuju mirne neorenesansne reljefne dekoracije s razigranim neobaroknima. Raskošni ornament slijede nježne štukature stubišta i pozlaćena dekoracija unutrašnjosti, a osobito se ističu u svečanoj dvorani. Palazzo Modello ambiciozno oponaša arhitekturu bečkoga Ringa u stalnom nadmetanju s konkurentskim Trstom. Danas su u palači Središnji odjel Gradske knjižnice te sjedište i kulturni klub Talijanske unije, popularni Circolo italiano di cultura.

Palača Jadran (Palazzo Adria) građena je za sjedište velike mađarske brodarske kompanije po projektu Vilmosa Freunda, ali su ga u Rijeci modificirali arhitekti Franjo Matijasić i Giacomo Zammattio tijekom izgradnje 1884. Venecijanski kipar Sebastiano Bonomi izradio je za veća pročelja po četiri velike skulpture, personifikacije kontinenata (Europa, Amerika, Afrika, Azija) i pomorskih zanimanja (kapetan, pilot, kormilar, strojar).

Željeznički kolodvor, nekad ključnu točku posjetitelja Rijeke, nakon uvođenja pruge iz Ljubljane i iz Budimpešte 1873. projektirao je 1890. u neoklasicisitičkom duhu Ferenc Pfaff, budimpeštanski specijalist za zgrade MAV-a, kao kompleks triju povišenih paviljona povezanih niskim krilima. Uvlačenjem od smjera uličnog niza, spretno je formiran trg ispred kolodvora i postignut dojam monumentalnosti iako sve okolne zgrade nadvisuju kolodvor.

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca izgrađeno je 1885. godine, prema projektu specijaliziranog bečkoga ateliera Helmer i Fellner, koji je ovakva zdanja ostvario širom tadašnje Austro-Ugarske. U opremanju kazališta, koje naglašava izrazito srednjoeuropski ugođaj grada, sudjelovali su stalni suradnici ateliera: Matsch, Kauffungen i Fritsch te braća Klimt. Na zabatu glavnog pročelja ističu se figuralne kompozicije Glazba i Drama, rad venecijanskoga kipara Benvenutija. U gradu bez struje pravu je senzaciju tada izazvao autonomni sustav električne rasvjete koji je 1885. u kazalište instalirala bečka tvrtka Kremenezky. Ispred kazališta je omanji park, 2005. preuređen kao replika historicističkog parka.

Nadvojvodsku palaču, tzv. Villu Giuseppe, obnovili su i nadogradili 1892. riječki arhitekti Pietro i Raffaelle Culotti za nadvojvodu Josipa Habsubrga (Bratislava 1833. – Rijeka 1905.), bratića cara i kralja Franje Josipa I. Kao prirodoslovac svjetskoga glasa, on je tu uredio rezidenciju s botaničkim vrtom egzotična bilja koje su donosili pomorci i gosti iz svih krajeva svijeta. Današnji park oko palače priziva u sjećanje nekadašnji vrt, a u historicistički bogato dekorariranoj zgradi djeluje Državni arhiv u Rijeci.

Groblje Kozala važan je riječki spomenik pejzažne arhitekture te park skulptura na otvorenom. Groblje je otvoreno za javnost 1838., uređeno planovima Luigija de Emilysa (1851.) i Venceslaoa Celligoija (1892. – 1915.), koji je zacrtao centralnu formu tlocrta u obliku potkove. Među velikim brojem privatnih kapela i mauzoleja ističu se arhitektonsko-skulptorske grobnice Ivana Rendića (historicistički mauzoleji Gorup, 1882., Manasteriotti, 1894., dall' Asta-Mohovich, 1899.), G. Zammattija (secesijski mauzolej Whitehead, 1905.) te mauzoleji obitelji Scarpa, 1861., Ploech, 1888., Vio-Baccarcich, 1889., Gelletich-Nicolaides, 1896.... Na kozalskom su groblju radili gotovo svi arhitekti, kipari, klesari i slikari koji su gradili i uljepšavali Rijeku na prijelazu 19. u 20. stoljeće.

Gradska tržnica u Rijeci sastoji se od dva natkrivena paviljona i ribarnice. Zgrade su smještene u središtu grada, pred kazalištem i Palačom Modello. Paviljone tržnice projektirao je inženjer gradskoga tehničkoga ureda Isidor Vauchnig rabeći na užim pročeljima čvrste zidove. Na bočnim, dužim stranama zida gotovo i nema jer su ostakljeni i premreženi okvirima od lijevanog željeza. Forma i dekor su historicistički. Ribarnicu je projektirao Carlo Pergoli iz gradskoga tehničkoga ureda, dajući joj historicistički bazilikalni izgled s polikromnim efektima bijelog kamenog dekora i crvenog opečnog zidovlja. Bogat i maštovit skulptorski ukras kapitela i unutrašnjih zidova Venecijanac Urbano Bottasso izveo je vrlo podatnom secesijskom plastikom s motivima morske faune i flore. Tu gotovo da ne postoje dva ista prizora.

Kompleks lučkih skladišta, popularno nazvan Metropolis, nalazi se u riječkoj luci, izgrađenoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća po projektu francuskog inženjera Hilariona Pascala i udomaćenog Mađara Antala Hajnala. Historicistička skladišta, broj 12 (1893. – 94.) i br. 13 (1897. – 98.), projektanata Lajosa Burgstallera i Vjenceslava Celligoija s konstrukcijom lijevanoželjeznih stupova i armiranobetonskih stropova (sistem Monier) najranija su tako konstruirana i sačuvana u Hrvatskoj. Najveći graditeljski pothvat ikad izveden u Rijeci, kompleks Metropolis (1909. – 1914.) sastoji se od pet skladišta grupe arhitekata i inženjera Wehlera, Rolberitza, Berenyja, Bele Enyedija, Baranyaja, Pristera, Celligoija i Träxlera. Dva više od 300 m duga niza skladišta, smještena paralelno s obalom, tvore ulicu zahvaljujući 1914. pridodanom modernom nizu zatvorenih mostova – pasaža za komunikaciju među zgradama, historicističkog općeg dojma. Skladišta obiluju detaljima dekoracije mađarske secesije, što ih čini jedinstvenim u svijetu. U doba izgradnje Metropolis je bio osobito funkcionalan sklop iz eksperimentalno primijenjenog armiranog betona, s konstrukcijom velike nosivosti (1500 do 2000 kg/m²), potpuno moderne unutrašnjosti.

Crkvu sv. Romulada i Svih svetih odnosno Tempio votivo (1928. – 1934.) projektirao je Riječanin Bruno Angheben kao dvojnu memorijalnu crkvu u čijoj su kripti posmrtni ostatci talijanskih žrtava dvaju svjetskih ratova. Projektirana je kao gesamtkunstwerk te je Angheben u istom stilu zamislio svu opremu dvoranske crkve, baptisterija, kripte i zvonika, župnikove kuće i okoliša koji je predviđen za memorijalni park. Dekoraciju crkve uz samog Anghebena (ciborij, inkrustacije Križnoga puta) potpisuju riječki umjetnici Romolo Venucci (skulpture pročelja) i Ladislao de Gauss (dva apsidalna mozaična triptiha).




Mala riječka sinagoga
ortodoksnih Židova građena je 1930. – 1932., u međuratnom razdoblju, premda je tada još postojala i stara, velika historicistička sinagoga Lipóta Baumhorna iz 1906. (nakon Drugoga svjetskoga rata zapaljena i srušena). Arhitekti, riječki tandem Győző Angyal i Pietro Fabbro, projektirali su je u stilu talijanskog ″razionale″ te je danas jedina sinagoga u Hrvatskoj iz razdoblja moderne.

Riječki neboder
racionalističko je zdanje koje su u vrijeme izgradnje (1939. – 1942.) Riječani slikovito nazvali ormarom ladičnjakom. Projektirao ga je Umberto Nordio, ugledni tršćanski arhitekt, kao pandan sušačkom neboderu Josipa Pičmana i Alfreda Albinija podignutog u sklopu ambicioznog kompleksa Hrvatskoga kulturnoga doma na Sušaku (1936. – 1947.).

Crkva sv. Nikole, riječkoga arhitekta Borisa Magaša, posvećena zaštitniku pomoraca, smjelo je projektirana suvremenim materijalima (beton) kao veliki šator, čiji dio krovnog pokrova treba poslužiti u prilikama i kao hodočasnička šetnica.

Most hrvatskih branitelja, podignut 2002., višestruko je nagrađivano suvremeno ostvarenje inovativne tehnologije nad Mrtvim kanalom u gradskom središtu Rijeke, s autorskim potpisom studija mladih arhitekata 3LHD. Ostvarenje 47 m dužine sa spomenikom visine 9 m nagrađeno je prestižnim međunarodnim nagradama za arhitekturu.

Krčki most važan je graditeljski pothvat u području niskogradnje. Građen je od 1976. do 1980. Dužina mosta s prilazima je 1.430 m, a ističe se betonskim lukom od kopna do otočića Sv. Marko dužine 390 metara, čime je u vrijeme izgradnje postao najveći takav most na svijetu. Luk dotadašnjeg najvećeg mosta te vrste, onog u Sidneyju, nadmašio je za 85 metara.

Hotel Miramare masivno je secesijsko zdanje arhitekta Rimanuczyja (1905.), podignuto za bolju klijentelu u Crikvenici. Učinjeno je to nimalo slučajno. Taj se grad u to doba razvija kao ekskluzivno ljetovališno i lječilišno mjesto, mahom mađarske aristokracije, i izravan konkurent nedalekoj Opatiji.

Mošćenice su akropolno naselje koje se pod današnjim imenom spominje od 1374. Mjesto je sačuvalo srednjovjekovnu urbanu strukturu s nizom perifernih kuća kao bedemom. Od nekadašnjih bedema preostali su četvrtasta kula (obnovljena i pretvorena u školu) i gradska vrata. Slična su stara akropolna obalna naselja Veprinac, Kastav i Grobnik.

Omišalj, srednjovjekovno naselje iznad duboko usječene uvale, jedno je od tipičnih akropolskih naselja na kvarnerskim otocima, ujedno jedan od pet frankopanskih gradova na otoku Krku. Nad lukom su ruševine utvrđenja Gradec. Frankopanski je kaštel (1442.) s vremenom srušen, ali je Omišalj sačuvao nepravilnu srednjovjekovnu strukturu ulica koje se sastaju na glavnom trgu s ložom i zvonikom (oboje iz 15. st.) te župnom crkvom. Slična je graditeljskog oblika na otoku Krku Vrbnik, a na otoku Cresu Beli i Lubenice.




Pučko graditeljstvo Gorskoga kotara
19. st. odlikuje se lokalnim materijalom – drvenom građom goranskih šuma za nadgradnju stambene kuće nad kamenom bazom s ukopanim podrumom, strmim drvenim krovom i natkrivenim hodnikom – ganjkom, zbog obilja snijega. U seoskom okruženju u kuću je uključen i prostor za stoku. Premda takve grđevine iščezavaju pred novom betonskom gradnjom, kao izrazit primjer pučke drvene goranske arhitekture treba istaći kuću Delač ili kuću Ožanić –Žižek u mjestu Delači ili kuću Mance u etno zoni Kuti.

Kašteli Zrinskih i Frankopana podizani su širom kvarnerskoga područja. U Gorskome kotaru povijesna obitelj Zrinskih podigla je nekoliko kaštela za svoj boravak, ali niti jedan nije u cijelosti sačuvan, već se njihova negdašnja veličina i snaga dade naslutiti iz impozantnih ostataka kamenih zidina. Takav je kaštel Zrinskih u Brodu na Kupi iz 1651., po tipu tvrđava-palača, kurija Zrinskih u Čabru ili kaštel (dvor) u Severinu na Kupi, koji bio je posjed Frankopana iz 16.st., s kapelom i parkom uokolo. Nekadašnji dvorac Frankopana u Staroj Sušici u 19. st. bio je u vlasništvo grofa Lavala Nugenta dok nije prodan Neubergerima, a oba su ga vlasnika, prema tadašnjoj modi, preuredila u slikovitu romantičnu građevinu razvedenih volumena i krovišta s tornjićima. Danas je dvorac živahno središte đačkih boravaka i pouka u prirodi tijekom cijele godine. Kaštela dviju plemićkih obitelji ima i na obalnom dijelu Kvarnera. Takvi su Trsat, Grobnik, Bakar, Kraljevica, Ledenice, Bribir, Hreljin, Grižane i Novi Vindolski. Na otocima su kašteli Krk i Gradec.

 


TURISTIČKA ZAJEDNICA KVARNERA
51410 Opatija, Nikole Tesle 2, tel: +385/51/272-988, fax: +385/51/272-909
http://www.kvarner.hr, e-mail:kvarner@kvarner.hr


Hrvatska