Arheološka baština
Etnografski vremenoplov
Pismo kao baština
Glazbena baština
Graditeljska baština
Industrijska i tehnička
baština

Književna riječ
Likovna baština



 
Velid Đekić
PISMO KAO BAŠTINA

Glagoljsko slovo u duši


Ako je vjerovati legendama – a nekomu se valjda uvijek mora vjerovati – brojni su narodi diljem kugle zemaljske dobili pismo i znanje pisanja zahvaljujući daru nekog božanstva. Unatoč tomu što i sami imaju legende, Hrvati su u tomu odlučili biti drukčiji. Ne priznavajući zasluge božanstvima, zabilježili su ime čovjeka od krvi i mesa koji im je osmislio, stvorio, dizajnirao pismo kojim će ovjekovječiti izgovorene riječi. Dogodilo se to u 9. stoljeću, čini se s onu stranu od bilo kakva oponašanja tada poznatih pisama, poput grčkoga, latinskoga ili hebrejskoga.

Podrijetlo glagoljice i njezino širenje Hrvati najčešće vezuju uz misionarski rad Konstantina Filozofa i njegova brata Metoda među Slavenima. Svoje su uloge u zbivanjima odigrala i dva vladara, jedan imenom Mihajlo, drugi imenom Rastislav. Priča kaže kako je, na traženje kneza Rastislava da u njegovu Moravsku (danas u Republici Češkoj) pošalje misiju koja će promicati kršćanstvo donoseći knjige pisane slovima što će odražavati narodni jezik, bizantski car Mihajlo poslao 863. dvojicu grčkih redovnika: Konstantina (rođenog 826. ili 827 u Solunu), profesora filozofije na Visokoj dvorskoj školi u Carigradu, zbog učenosti prozvanog Filozof, i starijeg mu brata Metoda (rođenog između 815. i 820., također u Solunu). Sudbina je htjela da s prosvjetiteljskim radom braće Hrvati budu upoznati posljednji. Dogodilo se to nakon smrti Konstantina (869.) i Metoda (885.) zahvaljujući njihovim učenicima, koji su među Hrvate proširili glagoljicu i liturgiju na staroslavenskom jeziku. I to ponajprije među one u jadranskom dijelu Hrvatske.

Prema jednoj od teorija, Ćiril je stvorio pismo u dvije godine, između 861. i 863. Za to je koristio teološku simboliku i geometrijsku logiku kruga, trokuta i kvadrata. Riječ je o trima osnovnim geometrijskim likovima, ujedno trima glavnim simbolima kojima mnoge kulture, religije i učenja Konstantinova vremena tumače cjelovitost univerzuma i pojavnost svijeta. Krug je u njima simbol Sunca, cjelovitosti i savršenosti božanstva koje daje život. Trokut je simbol velike trijade u koju su sjedinjeni nebo i zemlja, s čovjekom koji je proizvod njihove sjedinjenosti (Sveto Trojstvo). Kvadrat je simbol Zemlje, četiriju godišnjih doba, četiriju elemenata (voda, vatra, zrak i zemlja). Ćiril je niz novih slova, nazvanih glagoljica, odlučio započeti znakom za glas A.
Tri danas poznata načina pisanja glagoljskih slova, tri vrste glagoljice – trokutasta, obla i uglasta – nisu, međutim, u vezi sa simbolikom trokuta, kruga i kvadrata. Nedugo nakon Ćirilova doba, u kojem se držalo do sheme prema kojoj su slova bila uobličena (trokutasta), čovjekova su ruka i pisarski alat, što znači trska ili guščje pero, novim slovima u praksi dali obilježja tekućeg pisma (oblo). Sljedeća faza u razvoju pisma donijet će četvrtaste (uglaste) oblike, kao posljedicu težnje za urednim, pa i svečanim dojmom teksta. Moguće je da je to bilo posljedicom ugledanja glagoljskih pisara u latinična pisma razvijena u europskim pisarnicama. Tomu se može dodati i pojavu kurzivne, rukopisne glagoljice, nastale u svakodnevnoj pisarskoj praksi kao slobodniji, neformalan brzopis »velikih slova«.
Glagoljica se proširila na tri glavna područja: u češko-moravskoj regiji, u bugarsko-makedonskom području i na hrvatskom tlu. Je li činjenica da se glagoljica među Hrvatima najsnažnije ukorijenila upravo na Kvarneru i njemu susjednim područjima slučajnost ili plod povijesnih okolnosti? Odgovor na to pitanje nije poznat. Kao i na pitanje o razlozima činjenice da su najstariji hrvatski glagoljski spomenici pronađeni na kvarnerskim otocima Krku i Cresu. A glagoljalo se na Kvarneru doista posvuda: na otoku Cresu (Porozina, Valun, Beli, Osor), na otoku Krku (Omišalj, Klimno, Dobrinj, Dobrinsko polje, Sv. Vid, Dubašnica, Glavotok, Poljica, Krk, Kras, Gabonjin, Vrbnik, Punat, Jurandvor, Baška), na otoku Lošinju (Ćunski, Sv. Jakov), otoku Rabu (Rab), na otoku Unije, također u Rijeci, Grobniku, Cerniku, Klani, Lovranu, Brseču, Mošćenicama, Veprincu, Rukavcu, Voloskom, Kastvu, Bakru, Driveniku, Rudenicama, Belgradu, Grižanama, Podskoči, Bribiru, Novom Vinodolskom. Djelo sv. Braće nastavilo je na Kvarneru živjeti dobivajući svoj najvitalniji izdanak.
Štoviše, glagoljica je postala hrvatsko nacionalno pismo. O njezinu iznimnu mjestu u hrvatskoj kulturnoj povijesti svjedoče podatci poput onih da je prva hrvatska tiskana knjiga otisnuta glagoljskim slovima (Misal po zakonu rimskoga dvora, 22. veljače 1483.), da je prva hrvatska početnica tiskana glagoljicom (1527.), da su prvi pisani hrvatski stihovi zabilježeni glagoljicom (u Misalu kneza Novaka, 1368.). Iako nastala ponajprije zbog crkvenih potreba, glagoljica se, dakle, na te potrebe nije ograničila. Dokazuju to i brojni glagoljski dokumenti o pravnom sustavu pojedinih sredina. To su Statut grada Krka (1388.), Trsatski statut (1460.), Statut grada Vrbnika (1470.), Statut Veprinačke općine (1507.), Statut grada Kastva (oko 1590.), Statut grada Mošćenice (1673.) itd.
Najveći procvat hrvatsko glagoljaštvo doživjelo je u 14. i 15. stoljeću. Dogodilo se to zahvaljujući svećenstvu, koje je raspolagalo snažnim materijalnim zaleđem. Iako su se tekstovi mahom prepisivali, i to u pisarskim radionicama (skriptorijima), dio njih nastao je ujedno tiskanjem. Povijest hrvatskoga glagoljskoga tiskarstva trajala je duže od četiri stoljeća, od 1483. do 1905. U tom je vremenskom rasponu tiskano pedesetak naslova. Među njima je i danas poznatih pet glagoljskih inkunabula, knjiga tiskanih prije 1500. godine. Dvije od njih proizvod su truda Vrbničanina Blaža Baromića: Brevijar hrvacki (1493.) i Senjski misal (1494.).
Tko su istraživači i čuvari toga dijela hrvatskoga kulturnoga blaga? Ako je jedan od prvih bio Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je 1851. pronašao Bašćansku ploču i za samo tri dana boravka na Krku skupio 27 glagoljskih knjiga (uključujući najstariju, iz 1321.) te više od 20 spisa, od tog doba do danas nije manjkalo nastavljača Kukuljevićeva rada. Među njima je krčki biskup Antun Mahnić, koji je početkom 20. stoljeća osnovao Staroslavensku akademiju i tiskaru; Svetozar Ritig, Vjekoslav Štefanić i Josip Hamm, koji su 1948. utemeljili Staroslavenski zavod. Nadasve je važan rad Branka Fučića (1920. – 1999.) iz Dubašnice na otoku Krku. Fučić je pronašao više od polovine hrvatskih glagoljskih zapisa, uglavnom na Kvarneru, te oko 60 srednjovjekovnih fresaka, uglavnom u susjednoj Istri. Luk istraživača i otkrivača danas je simbolički zatvoren na neobičan način, pojavom jednog mališana. Riječ je o dječaku imenom Antonio Torre, koji je u prosincu 2004. na predjelu Sv. Križ pronašao najstariji riječki glagoljski napis. Glinena pločica s nekoliko slova, utisnutih vjerojatno u 13. stoljeću, nazvana je Svetokriški ulomak.
Glagoljica je bila u aktivnoj uporabi do 19. stoljeća. No, to ne znači da je ona danas pismo prošlosti, za koje zanimanje pokazuju isključivo proučavatelji kulturne baštine. Ona je živa dokle god je ispisuju ruke naraštaja koji dolaze. A ispisuju je. Jedan je od primjera tomu Škola glagoljice u Korniću. Škola ugošćuje djecu zainteresiranu za učenje starog pisma za ljetnih, slobodnih dana. Najvještiji tu mogu i vježbati prepisivanje starih dokumenata te se okušati u radionici glagoljskih grafita. Nastava završava izletom koji slijedi kvarnerske glagoljaške putove.
Unatoč tomu što je u posljednjih stotinu godina u Hrvatskoj nestalo ili uništeno 13 -14 posto glagoljskih zapisa na kamenu ili zidu (od njih ukupno 1.200 na takvoj podlozi), i to potvrđuje kako glagoljica zapravo ne može nestati. Kao što joj davnašnje ime kaže, glagoljica nastavlja govoriti (glagoljati dolazi od riječi glagoliti, što znači govoriti). U najnovije doba dobila je svoj računalni oblik (font) pa se tim starim pismom može pisati koristeći suvremenu tehnologiju. Glagoljica si time otvara vrata u svoje, još jedno, digitalno tisućljeće.
Kolikom se dragocjenošću danas smatraju stari rukopisi na glagoljici, tomu davnašnjem posredniku između Istoka i Zapada, a danas svjetskoj kulturnoj činjenici, svjedoči podatak da se oni čuvaju u najprestižnijim svjetskim kulturnim ustanovama. To znači, osim u Hrvatskoj, u Beču, Vatikanu, Cambridgeu, Oxfordu, New Yorku, Washingtonu, Berlinu, Weimaru, Wertheimu, Kopenhagenu, Innsbrucku, Odesi, Kijevu, Moskvi, Sankt Peterburgu, Londonu, Parizu, Toursu, Reimsu, Rimu, Trentu, Padovi, Firezni, Trstu, Sieni, Uppsali, Budimpešti, Istanbulu, Pragu, Krakowu, Wroclavu, Hlohovecu, Portu, Ljubljani…



Uglata glagoljica mlađa je inačica glagoljskoga pisma, nastala u 11. stoljeću na hrvatskom tlu iz oble glagoljice. Na tu će se osobitost uskoro nadovezati i činjenica da se glagoljsko pismo nedugo potom prestaje koristiti izvan hrvatskoga prostora. Iako prvotno namijenjeno svim Slavenima, od 12. stoljeća uspjelo se održati tek u hrvatskom dijelu velikoga slavenskog svijeta. Tako je ostalo sve do današnjeg dana. Početci uglate glagoljice čitljivi su na Bašćanskoj ploči. Usporedni procesi pretvaranja zaobljenih znakova u uglaste – što se dogodilo u tom istom, 12. stoljeću – i ograničavanje glagoljice na hrvatsko tlo pokazat će se poticajima da se (uglata) glagoljica prozove nacionalnim, »hrvatskim pismom«. Naziv hrvatsko pismo zabilježen je već 1460., u brevijaru popa Mavra iz Vrbnika. Tomu je na ruku išla i papinska dozvola za upotrebu glagoljice hrvatskom svećenstvu. Papa Inocentije IV. odobrio je 1248. glagoljašku misu (misu na materinjem jeziku) senjskim, a 1252. i omišaljskim benediktincima.

Slovo ima ime
, znali su autori starih glagoljaških zapisa. Svako je glagoljsko slovo prema tomu načelu dobivalo vlastitu »osobnost«, pa je A postajalo az, B buki, V vidi, G glagole, D dobro, E jest, Ž živite i tako redom. Nazivi prvih desetak slova, poredanih u svoj definiran, azbučni slijed, daju smislenu rečenicu: »Az buki vidi glagole dobro jest živite zelo zemla….« Prilagođena očekivanjima današnjeg čitatelja, ta se rečenica čita na sljedeći način: »Ja, koji slova znam, govorim da je dobro živjeti na zemlji….«

Slovo ima vrijednost broja, pravilo je koje se u praksi ostvarivalo slijedeći azbučni niz glagoljskih slova. Svako je glagoljsko slovo poprimalo brojčanu vrijednost u skladu s činjenicom da je prvo slovo toga niza ujedno prvi broj. Time je slovo A postajalo 1, slovo B postajalo 2 itd. (V = 3, G = 4, D = 5, E = 6, Ž = 7…). Prvih deset slova glagoljske azbuke bilo je znakom za prvih deset brojeva. Sljedećih devet slova bilo je znakom za desetice (od I, što je bila oznaka za 20, do R, što bila oznaka za 100). Stotice su bile sljedećih devet slova (od 200, što se označavalo slovom S, do 1000, što se označavalo slovom Č. Da bi se u rečeničnom zapisu neko slovo čitalo kao broj, autor je upućivao čitatelja da tako postupi posebnom crticom (titlom) iznad samog slova. Ili pak točkom ispred i iza slova.

Otok Krk nazvan je kolijevkom glagoljaštva, što može zahvaliti činjenici da se ono na njemu kroz povijest izvanredno ukorijenilo i žilavo odolijevalo vremenu. Tomu je dokazom impresivan broj na otoku nastalih i sačuvanih glagoljskih zapisa. Od ukupno oko 700 hrvatskih glagoljskih rukopisa na pergamentu i papiru, zna se da je 469 rukopisa s otoka Krka. Danas se na njemu nalazi 255 tih rukopisa. Budući da je glagoljanje poticalo svećenstvo – toliko brojno da je u 17. stoljeću gotovo svaka otočna obitelj imala rođaka glagoljaša – ti podatci svjedoče i o njegovu nadasve snažnu utjecaju na otoku. Ilustracija je toga podatak da su na području Krčke biskupije (obuhvaća otoke Krk, Rab, Cres, Lošinj i dio Paga) sačuvana 303 tiskana glagoljska misala i 87 časoslova. Dakle, ne računajući rukopise koji su u vihoru vremena nestali. Vrlo je vjerojatno da je na otoku neko vrijeme djelovala glagoljaška pisarnica, skriptorij, čemu u prilog govori djelatnost tako značajnih glagoljaša kao što su Vid Omišljanin (14. stoljeće) i žakan Luka iz Vrbnika (15. stoljeće).

Vrbnik je najsnažnije glagoljaško središte otoka Krka, samim tim i glagoljaštva uopće. Od 469 poznatih glagoljskih rukopisa s otoka, zabilježenih na pergamentu i papiru, čak njih 105 je podrijetlom iz Vrbnika. Tomu bi valjalo pridodati i one koji su s vremenom nestali. Među najznačajnijim vrbničkim rukopisima su prvi, drugi, treći i četvrti vrbnički brevijar (nastali u 13. i 14. stoljeću) te dva vrbnička misala (iz 1456. i 1462.) i Vrbnički statut (16. stoljeće). Među ukupno tridesetak u Hrvatskoj sačuvanih glagoljskih zbirki crkvenih tekstova, brevijara, najstariji je Vrbnički brevijar (13./14. stoljeće), s 259 listova pergamenta, koji se čuva u mjestu nastanka. Svakodnevni život u tom otočnom mjestu bio je reguliran pisanim pravilima, zapisanim u Vrbničkom zakonu iz 1388. O pravnom sustavu Vrbnika na svoj način govori i notarska knjiga u koju su bili upisivani kradljivci, koji su nakon treće krađe trebali biti obješeni.

Glagoljski napisi u kamenu otkriveni su isključivo na hrvatskom etničkom prostoru. Štoviše, upravo u kamen Hrvati su uklesali svoje prve tekstove koji nisu bili tematski vezani isključivo uz religiozne ili kraljevske potrebe. Govore o tomu brojni zapisi, među kojima su i najznačajniji spomenici hrvatskoga glagoljaštva, poput Bašćanske ploče, Krčkog natpisa i Valunske ploče. Zbog činjenice da je napise na kamenim blokovima i u žbuci na zidovima teško premještati, takvi su zapisi nadasve uvjerljiv dokaz uporabe pa i ukorijenjenosti glagoljice na određenim područjima, ali i dokaz vjekovne nazočnosti Hrvata na tim prostorima.

Valunska ploča, jedan od najstarijih glagoljskih spomenika, datirana u 11. stoljeće, pronađena je u Valunu na otoku Cresu. Vjerojatno je riječ o nadgrobnom kamenom spomeniku kakve lokalne obitelji. Nepravilna je oblika i nudi na čitanje dva kratka teksta istovjetna sadržaja, pisana dvama pismima (glagoljicom i latinicom) i dvama jezicima (hrvatskim i latinskim). Na ploči su oblom glagoljicom uklesana stara hrvatska imena triju obiteljskih naraštaja: bake imenom Tjeha, sina imenom Bratohna i unuka imenom Juna. Dvojezičnost Valunske ploče svjedoči i tomu kako u to doba na otoku usporedno živi njegovo staro stanovništvo koje govori romanskim jezikom (razvio se iz latinskoga) i novo stanovništvo koji govori hrvatski. Na ploči se mogu zamijetiti elementi najstarijih, trokutastih glagoljskih slova. Valunsku ploču može se vidjeti u mjesnoj župnoj crkvi.

Krčki natpis ulomak je veće kamene ploče na kojoj je klesarska ruka ubilježila slova u 11. stoljeću. Takvo vremensko određenje čini ga jednim od najstarijih poznatih glagoljskih spomenika. Ulomak je dobio ime prema mjestu na kojem je pronađen, što znači na otoku Krku, u istoimenu gradu. Natpis spominje podizanje danas nepoznate građevine benediktinaca glagoljaša, njihova opata i što je možda važnije, bilježi tri stara hrvatska imena: Dobroslav, Radonja i Rugota. Nalazi se na zidu stubišta kanoničke kuće u Krku.

Bašćanska ploča, nastala vjerojatno 1105. godine, s mnogo je razloga nazvana »dragim hrvatskim kamenom hrvatskog jezika«. Pronađena je 15. rujna 1851. na otoku Krku, u crkvici sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške. Kamena ploča, duga 198 cm, visoka 99 cm i debela 8 cm, isprva je oko 300 godina stajala u crkvici okomito, a od 1498. nalazila se položena na crkveni pod, kao nadgrobna ploča. Otočani su po njoj hodali, tarući na površni uklesana slova. Ipak, tekst što ga je čuvala ploča danas je poznat gotovo u cijelosti. On svečanim tonom govori o tomu kako su dva benediktinska opata podigla crkvicu sv. Lucije na zemljištu što im ga je darovao hrvatski kralj Zvonimir. Zapis se sastoji od 13 redaka glagoljskih slova. Uz činjenicu da zapis donosi informaciju kako se kvarnersko područje već u to doba nalazilo u sastavu Hrvatske, on je nadasve važan kao prvi dokument koji na hrvatskomu jeziku spominje ime nekog hrvatskog vladara. Zbog toga je ploča nazvana i »krsnim listom Hrvata«. Bašćanska ploča jedan je od krucijalnih hrvatskih kulturno-povijesnih artefakata uopće. Izvornik sečuva u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Bašćanski ili Jurandvorski ulomci pronađeni su gdje i Bašćanska ploča, u crkvici sv. Lucije u Jurandvoru na otoku Krku. Riječ je o tri kamena fragmenta s glagoljskim zapisom iz istog vremena, s prijelaza 11. u 12. stoljeće. Budući da je Bašćanska ploča služila u crkvici kao lijeva okomita pregradna ploha (septum) između svetišta i prostora za puk, Jurandvorski ulomci su najvjerojatnije ostatci uništene desne pregradne plohe, na kojoj se nastavljao tekst Bašćanske ploče. To znači da su oni zapravo – druga Bašćanska ploča. Dva se kamena ulomka nalaze u zagrebačkom Povijesnom muzeju, dok je treći nestao 1879. Sačuvan je precrt nestalog ulomka, učinjen 1864., na kojem je uklesan dio hrvatskog imena. Svojom lako pretpostavljivom važnošću za hrvatsku kulturnu povijest, a podjednako toliko svojim zagonetnim sadržajem i zagonetnim nestankom, ulomci ne prestaju poticati radoznalost kulturne javnosti.

Vindolski zakonik najstariji je pravni tekst na hrvatskom jeziku, drugi po starosti zakonik u slavenskom svijetu i time jedan od najvažnijih pravnih spisa srednjovjekovnog europskog prava. Napisan je 1288., kao rezultat dogovora devet vinodolskih općina, u prisutnosti kneza Leonarda Frankopana. Predstavnici Bakra, Bribira, Drivenika, Grižana, Grobnika, Hreljina, Ledenica, Novog Vinodolskog i Trsata okupili su se i zapisali zakone koje su čuli od svojih djedova. Riječ je, dakle, o običajnom pravu. Sačuvani prijepis Zakonika iz 16. stoljeća pisan je kurzivnom glagoljicom i ima 17 stranica i 75 članaka. Ti članci ne ustručavaju se ograničavanja knezove samovolje i prekomjernog kažnjavanja. Štoviše, kazneni postupak tu ne poznaje mučenja, što je jedinstven slučaj u tadašnjoj Europi. Zakonik je izniman i zbog posebne skrbi o moralnoj zaštiti žene. U spomen na 700. obljetnicu Zakonika postavljen je zdenac na glavnom trgu u Novom Vinodolskom.

Brevijar Vida Omišljanina zbirka je biblijskih, liturgijskih tekstova što ju je za potrebe župne crkve u istarskomu mjestu Roču prepisao 1396. Vid iz krčkoga mjesta Omišlja. Moguće je da se to dogodilo u omišaljskom skriptoriju. Vid se rukopis potrudio ilustrirati, uz ostalo, brojnim inicijalima, odnosno početnim velikim slovima teksta. Brevijar je težak 10 kg i napisan je na pergamentu izrađenom od 117 ovčjih koža. Danas se čuva u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču.

Zapis popa Martinca iz drugoga Novljanskoga brevijara uvjerljiv je primjer običaja da glagoljaši uz biblijske tekstove bilježe opise aktualnih društvenih događaja. Zapis je nastao nakon tragične Krbavske bitke (1493.), kada je u boju s Turcima izginulo najvažnije hrvatsko plemstvo. Podrijetlom s krbavskog područja, Martinac dolazi u utvrđeni grad Grobnik kraj Rijeke. Tu u svojoj kući organizira skriptorij u kojem djeluje pet pisara. Brevijar je pisan za pavlinski samostan kraj Novog Vinodolskog i završen 1495. Knjiga ima 500 listova pergamenta, teška je 20 kg i obiluje lijepim inicijalima. Na 267. listu knjige Martinac opisuje tragediju potresnim riječima, ne propuštajući zabilježiti spaljene domove, razrušene crkve, brojne izbjeglice, bezdomne starce, udovice i djecu, zarobljene branitelje prodane kao roblje, ubojstva hrvatskoga kneza i bana. Zapisi poput Martinčevog nadasve su dragocjen povijesni izvor o zbivanjima presudnim za tadašnji opstanak hrvatskoga naroda. Dio svećenika glagoljaša i osobno će se, aktivno, uključiti u obranu hrvatskoga teritorija.

Blaž Baromić, prvi poznati hrvatski tiskar, rođen je u Vrbniku na otoku Krku oko 1440. Postavši kanonik u nedalekom Senju, Baromić osniva tiskaru koja djeluje vjerojatno između 1494. i 1508. Vlasnik tiskare bio je arhiđakon Silvestar Bedričić. U njezinu djelovanju Baromić koristi iskustvo stečeno prethodnim radom u Veneciji, gdje je tiskao Brevijar hrvacki (1493.). U Senju je tiskao najmanje sedam naslova. Prvi se pojavio Misal po zakonu rimskoga dvora (odnosno Senjski misal, 1494.), što je drugo izdanje nakon prve hrvatske otisnute knjige, prvotiska istoimenog misala iz 1483., nastalog u nepoznatoj tiskari. Slijedi ga Spovid općena (1496.), prva glagoljicom tiskana knjiga na hrvatskom čakavskom jeziku. Potom su otisnuti župnički priručnik Naručnik plebanušev (1507.), Mirakuli slavne dive Marije (1507./1508.), Tranzit sv. Jerolima (1508.), Korizmenjak (1508.) i Obrednik (1508.). Izgled tih knjiga pokazuje kako je Baromićevo tiskarsko umijeće sukladno tiskarskoj vještini koja je postojala u tadašnjoj Europi. Baromićeva se izdanja danas čuvaju na Košljunu, u Vrbniku, Cresu, Zagrebu, Ljubljani, Sankt Petreburgu, Beču, Londonu i Budimpešti.

Šimun Kožičić Benja (oko 1456. – 1536.), podrijetlom iz zadarske patricijske obitelji, od 1509. modruški biskup, pred turskom provalom 1527. uzmiče u Novi Vinodolski. Dvije godine potom stiže u Rijeku, gdje kao zagovornik tiskarstva na narodnom jeziku pokreće glagoljsku tiskaru. Pribavivši vlastitim sredstvima u Veneciji drvoreze, inicijale, dvije vrste glagoljskih slova i ostali tiskarski materijal, Kožičić u listopadu 1530. započinje radom. Uz pomoć dva unajmljena tiskara, štampadura Dominika i Bartolomeja, te godine objavljuje Psaltir, u prosincu i molitvenik Oficij rimski. U proljeće Kožičić tiska još četiri knjige: Misal hrvacki (svoj najopsežniji tiskarski rad, 28. travnja 1531.), mali obrednik Knjižice krsta (2. svibnja 1531.), Knjižice od žitija rimskih arhijereov i cesarov (25. svibnja 1531.) te Od bitija redovničkoga knjižice (27. svibnja 1531.). Priručnik o rimskim papama i carevima Knjižice od žitija rimskih arhijereov i cesarov prvo je povijesno djelo tiskano na hrvatskom jeziku. Poslije gašenja tiskare, Benja napušta Rijeku. Pokopan je 1536. na otoku Ugljanu. Rijetki sačuvani primjeri Kožičićeva tiskarskog umijeća čuvaju se u Zagrebu, Sankt Petreburgu i Weimaru.

Samostan na Košljunu, otočiću usred Puntarske drage na otoku Krku, pohranjuje brojne glagoljaške knjige. Isprva je djelovao kao jedna od otočnih benediktinskih zajednica, u doba kada je na Krku bilo više benediktinskih samostana nego na ikojem drugom jadranskom otoku. Benediktinci su u liturgiji nadasve dosljedni čuvari latinskoga jezika. Senjski i krčki benediktinci, međutim, prvi su od redovnika u cijelom katoličkom svijetu dobili od pape odobrenje da služe misu na staroslavenskom, tj. starohrvatskom jeziku, te dopuštenje da se služe glagoljicom. Time su u neku ruku postali svjetskom iznimkom. Na Košljunu su glagoljali sve do 1447., kada samostan prelazi u ruke franjevaca, koji s glagoljaštvom nastavljaju. Danas je dokaz tomu košljunska knjižnica, najstarija i najbogatija na Krku. U njoj se nalazi stotinjak inkunabula, među kojima je najstarija iz 1471. Tu su fragmenti hrvatskoga Prvotiska, glagoljski misal Pavla Modrušanina iz 16. stoljeća te brojni drugi glagoljaški tekstovi.

Sveučilišna knjižnica Rijeka postavila je 1968. stalnu izložbu posvećenu glagoljici. Pogledu posjetitelja tu je ponuđeno 127 izložaka. Riječ je o odljevcima glagoljskih kamenih spomenika s kvarnerskoga područja i Istre, glagoljskih kodeksa, radova domaćih klesara s glagoljskim potpisima, o zbornicima i lucidarima, književnim tekstovima glagoljaša, pravnim tekstovima, zapisima glagoljaških bratovština i feudalnih gospoštija; o natpisima i zapisima na srednjovjekovnim freskama, hrvatskim glagoljskim tiskanim knjigama i drugom. Tematski autori izložbe su akademik Branko Fučić i dr. sc. Vanda Ekl, dok postav potpisuje dipl. inž. arh. Igor Emili. Kopije fresaka rad su akademskog slikara Eugena Kokota. Sveučilišna knjižnica nije samo mjesto kopija glagoljskih dokumenata, već i mjesto pohranjenih izvornika. U njoj se čuvaju brojne stare knjige za čije je uvezivanje korišten pergament još starijih knjiga, ispisan glagoljskim slovima. Taj dio knjižničnoga blaga jednim dijelom još uvijek čeka svoje istraživače.

Glagoljski lapidariji Valun i Porat mjesta su gdje se na jednom mjestu mogu razgledati odljevici velikog dijela najznačajnijih glagoljskih napisa s područja Kvarnera i šire. Lapidarij u mjestu Valun na otoku Cresu nastao je 1987. inalazi se pred konobom Juna, koja je nazvana prema imenu unuka zabilježenom na Valunskoj ploči. Odljevci 14 starih glagoljskih napisa tu su ugrađeni u zidove iznad stolova. Lapidarij u samostanu sv. Marije Magdalene u Portu nastao je 1990. i sadrži istih 14 odljevaka spomenika. Odljevci u Valunu i Portu rad su Branka i Drage Fučića.


 


TURISTIČKA ZAJEDNICA KVARNERA
51410 Opatija, Nikole Tesle 2, tel: +385/51/272-988, fax: +385/51/272-909
http://www.kvarner.hr, e-mail:kvarner@kvarner.hr


Hrvatska