Julije Klović (1498. - 1578.), minijaturist iz Grižana pored Novog Vinodolskog Georguisa Juliusa Croatu odnosno Juraja Julija Klovića Hrvata koji je otišao iz svojega rodnog mjesta kao dječak, da bi poslije radio u Rimu, Veneciji, Firenci i Parmi, suvremenici su visoko cijenili počastivši ga laskavim nativom "Michelangelo minijature". Klović je, prema običajima svoga doba, slikao za mnoge naručitelje - talijanske kardinale, za mađarskog kralja Ljudevita II. i ostale - radove koji se smatraju remek-djelima likovne umjetnosti. Poseban užitak gledatelju pruža kodeks Beatissimae Mariae Virginis Officium, rađen za kardinala Grimanija (čuva se u British Museumu), za kojega je raskošno ukrasio i Komentar poslanice sv. Pavla Rimljanima (Soane's Museum, London). Remek djelo je i Officium Virginis rađen za kardinala Farnesea (Pierpont Morgan Library, New York). Minijature izašle ispod Klovićeve ruke nacrtane su majstorski, koloristički istančano, a likovi - smješteni u raskošno dekorativno okružje - privlače pozornost izduženošću i zagonetnim izrazom lica. Klovićevo se ime vezivalo i uz Vasarija, Breughela, Colonnu, a veliki El Greco svoj uspon do svjetske slave djelomično duguje upravo Kloviću, koji je tada mladog umjetnika preporučio kardinalu Farneseu. El Greco je cijenio Klovića pa ga je dvaput portretirao. Najprije zasebno na slici iz Napulja, a potom i priključivši ga likovima Rafaela, Michelangela i Tiziana na donjemu dijelu slike Izgon trgovaca iz hrama.
Antonio Michelazzi (1707. - 1772.) imao je u Rijeci vlastitu kiparsku i kamenarsku radionicu, po kojoj je u povijesti umjetnosti ostao poznat kao sculptor fluminensis (riječki kipar). Njegove su skulpture razasute i izvan gradskih granica - u katedrali u Grazu, u zagrebačkoj katedrali, te u mnogim mjestima Istre i Kvarnera. Neki od najboljih njegovih radova - propovjedaonica, te oltari sv. Josipa i sv. Franje Ksaverskoga - krase riječku crkvu sv. Vida. U drugoj riječkoj crkvi, posvećenoj sv. Jeronimu te u crkvi sv. Petra i Pavla u Bribiru, izradio je glavne oltare. Njegovi su radovi u samome vrhu hrvatskog baroknog kiparstva.
Giovanni Simonetti (1817. - 1880.) smatra se najvećim riječkim slikarom pretprošlog stoljeća. Kao student bio je dobitnikom mnogih nagrada venecijanske Akademije. Izrastao je u vrsnog portretista, majstora ulja na platnu, o čemu svjedoče platna s likovima onodobne gradske društvene kreme. Uspjeh je postigao i svojim minijaturama, pastelima i akvarelima krećući se između neoklasicizma, bidermajera i romantizma.
Romolo Venucci (1903. - 1976.) se smatra najvećim slikarom dvadesetog stoljeća. Venucci je slikar dramatične osobne sudbine koja se gotovo u cijelosti preklapa s dramatičnom sudbinom grada u kojem je proveo cijeli svoj vijek, od rođenja do posljednjih dana. U trenutku njegova rođenja grad je u Ugarskoj, po povratku sa studija u budimpeštanskoj akademiji prešao je u talijanske ruke, a poslije je njime zavladala nekadašnja Jugoslavija. Unatoč svim kovitlacima povijesnih mijena Venucci ne napušta svoj grad. Čas uzdizan, čas rušen, ali uvijek tu, postaje metaforom Rijeke. I njezinim mitom. Je li to razlog što je bogata ostavština tog umjetnika sva sazdana od različitih, nerijetko naoko kontradiktornih stilskih faza. Umjetnički je vrhunac Venucci dosegnuo djelima nastalim na iskustvima kubo-konstruktivizma i futurizma.
Vilim Svečnjak (1906. - 1993.), grafičar i slikar
Pozornost u Svečnjakovu radu posebno privlači njegova prva faza, kad se naglašeno posvetio socijalnim motivima. To je bilo u skladu s načelima djelovanja grupe Zemlja, čiji je Svečnjak bio član. Iako je postao cijenjen likovni umjetnik u nacionalnim razmjerima, Svečnjak nije zaboravio da je djetinjstvo proveo u čarobnom kraju.
Ivo Kalina (1925. - 1995.), opatijski slikar
Veći dio svoga životnog vijeka proveo je u Opatiji. Mnogi će stoga u njegovim pastelima lako prepoznati mediteranske motive ili pak mediteranski razigran kolorizam. Kalina slika sa snažnim apstraktnim iskustvom, ali otvorenost nagonu, boji, znaku, gesti ili materiji nikad ne ide na štetu tipično slikarske kompozicije. Kalina ne eksperimentira novim postupcima, on je slikar prepoznatljiva temperamenta, snažna poteza i zaobljene, voluminozne linije. Kalinin zarazni smijeh, smijeh jednog od vodećih suvremenih hrvatskih umjetnika, još uvijek odjekuje iz njegovih slika.
Oton Gliha (1914.), slikar, većinu svog vremena provodi u Omišlju na otoku Krku. Za Krk je vezan ne samo boravkom, već i najvećim i najzanimljivijim dijelom svojega višedesetljetnog opusa. Ciklus Gromače - prema krčkomu nazivu za prastare otočne suhozide - niz je slika što ih Gliha opsesivno slika od pedesetih godina. Postale su sinonimom njegova slikarstva. Taj splet začudnih crta na goloj otočkoj površini postaje slikovni znak, hijeroglif što prenosi stoljećima kodificiranu poruku o stopljanosti pomoraca i otočne prirode. Jednako tako, gromače što su prošarale lice krškoga krajolika, pokazuju ritamsku podudarnost s glagoljicom, tim starim pismom uklesanim na kamenoj ploči.
Mirko Zrinšćak (1953.) je osebujna figura novijeg naraštaja kvarnerskih umjetnika. Taj Vološćanin neobična životopisa - radio je kao mesar, pomorac, fizički radnik, noćni potir, vozač, lučki radnik, konobar - završio je venecijansku Akademiju, a trenutno u nastambi na vrhu Učke, okružen šumom, sa svijetom spojen tek planinskim puteljkom, stvara jedan od najzanimljivijih umjetničkih opusa u Hrvatskoj. Skupljajući dijelove onoga što mu nudi okružje (drvo, staklo, vosak, bitumen, čavle), Zrinšćak od takve, vrlo često organske građe koja ima svoju duboku prapovijest, milenijsku energiju, stvara trodimenzionalne sklopove, ponirući u "duboki bunar prošlosti". Znanci kažu da Mirko Zrinšćak i sam zrači mirnom, trajnom energijom. Predstavljao je Hrvatsku na venecijanskom Bijenalu suvremene umjetnosti 1996. godine, kada je ono slavilo stotu obljetnicu.